Login za korisnike

(Pret)posljednja panda ili statika

Novi dramski tekst Dine Pešuta koji kroz socijalne probleme mladih ljudi progovara o rođenju, sazrijevanju i otrežnjenju jedne države na kazališne daske ZKM-a postavio je Saša Božić.

***

(Pret)posljednja panda ili statika novi je dramski tekst mladog i nagrađivanog hrvatskog autora Dine Pešuta koji, kako stoji u najavi, ‘ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice (rat, poraće, tranzicija, propast građanske svijesti, porast ksenofobije i dr.), no te silnice bivaju uklopljene u neobičnu strukturu i provučene kroz filtar jakih i autentičnih pripovjednih glasova što sve skupa rezultira polifonom, modernističkom cjelinom na kakvu recentno dramsko pismo na žalost, nije naviklo’.

Predstavu je u ZKM-u režirao Saša Božić, a u njoj pratimo odrastanje četvero mladih ljudi iz ratnog i poratnog Siska. Dva muška i dva ženska lika kreću s istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada, a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude, ‘isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski’.

Njihovo nerazdvojno djetinjstvo povezano je mitskom pričom koja se zove ‘rođenje države iz užasa rata’. Glasovi likova ne stare, nego odrasta država, iz nerazumnog djeteta u deziluzioniranu, obeshrabrenu, pomalo umornu dramsku personu.

Kako odrasta država, tako se mijenjaju i glumci koji te događaje predstavljaju. Redatelj preispituje i reakcije gledatelja i njihovu empatiju ako im se umjesto privlačnog, mladog tijela prezentira umorno i trajanjem obilježeno tijelo. Likovi međusobno komuniciraju i kroz neizrecivo, zvukove i boje, te kroz dugačke unutarnje monologe isprekidane dramskim situacijama.

Božić je sam napisao u objašnjenju redateljskih postupaka: ‘U konvencionalnom dramskom teatru u kojemu psihologija lica te radnja igraju dominantnu ulogu, neobična tijela često su prikazana kao karikature. Suprotno takvom tipu teatra u ‘Statici’ predlažem kazalište u kojemu tjelesnost nije tek marginalna prisutnost. Druga i drugačija tijela, tijela deformirana vremenom tretirana su ne kao znak psihološke patologije, već kao redateljsko sredstvo.’

Znakovit je i naslov drame u kojem je ugrožena životinjska vrsta, panda, zapravo metafora mladih ljudi koji su, smatra autor, najugroženija vrsta u društvu. Oni odlaze iz zemlje, baš kao što pande izumiru, a društvo na to uglavnom ne reagira.

Dramski tekst (Pret)posljednja panda ili statika nagrađen je 2013. godine književnom nagradom Marin Držić. ‘Drama izrazito precizno i duboko zasjeca neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva te gotovo bez greške detektira 'povijest bolesti' naših prostora’, napisalo je stručno povjerenstvo u obrazloženju dodjele nagrade.


Odgovori