Naslovnica > VIJESTI > INFO > Mala izvedbena konferencija – Četverorukost

Mala izvedbena konferencija – Četverorukost

Bolno mjestu u intimnom, društvenom i političkom kontekstu, tema je konferencije koja će se održati 9. studenoga.
Share on facebook
Share on twitter

Četveroruka, umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije poziva Vas na događaj/susret/dijeljenje:
Četverorukost - mala izvedbena konferencija - bolno mjesto u intimnom, društvenom i političkom kontekstu.

Konferecija će se održati  9. studenog 2014., u podrumu u Ožegovićevoj 7 u 17 h, a predviđeno je da potraje do 21h.

Ova mala izvedbena konferencija zamišljena je kao platforma za razmjenu iskustava, misli i osjećaja. Četiri umjetnice  - Silvia Marchig, Kaja Farszky, Sabina Mikelić i Helena Petković - pozvane su da na temu bolnog mjesta u intimnom, društvenom i političkom kontekstu daju svoj umjetnički iskaz/izvedbu/odgovor. Uz četiri pozvane umjetnice na konferenciji će sudjelovati i druge umjetnice/i, teoretičarke/ri, kritičarke/ri te publika, prijatelji i zainteresirana javnost.

Konferencija je poticaj i podrška za individualne radove, zajedničke razgovore, suradnju i novu komunikaciju na izvedbenoj sceni.

Dolazak i sudjelovanje potrebno je potvrditi najkasnije do 05.11.2014. na e-mail cetveroruka@gmail.com.

Organizatorice, Marina Petković Liker i Sonja Pregrad preporučuju i da se za konferenciju toplo odjenete i obujete, kao i da uvažite činjenicu da će konferencija će biti fotografirana i snimana u dokumentacijske i umjetničke svrhe.

Ostatak najave prenosimo u cijelosti.

***
Okružuje nas stvarnost ispunjena bolnim mjestima. Okružuju nas koncepti i strategije življenja koje su usmjerene na zaborav, potiskivanje i negiranje bolnih mjesta. Prostor unutar toga možda je prostor tjeskobe i nemoći, možda provocira borbu i moć, možda slama, možda rezignira, možda nudi kreativne odgovore. Bolno mjesto prostor je unutar ili izvan tijela, veže nas uz sadašnjost, prošlost ili budućnost, ono je odnos s drugom osobom, s mnogima ili sa samim sobom. Ponekad bolna mjesta oblikuju trenutke sadašnjosti, oblikuju naše tijelo i naše misli i vode nas kroz intimna, društvena i politička događanja uz pomoć niti koje se međusobno presijecaju, mimoilaze, povlače, pletu ili kidaju. Te niti mogu postati umjetnički rad.

Umjetnost neosporno uvijek izvire iz nekog bolnog mjesta, ali bolno mjesto nije uvijek tema umjetničkog rada. Za ovu prigodu željele bismo uz pomoć pozvanih umjetnica i ostalih sudionika, pogledati upravo u bolno mjesto i uspostaviti mogućnosti gledanja na njega.

Bolno mjesto za mene je puknuće kroz koje se vidi bezdan. Otud mu snažna privlačna sila i osjećaj vrtoglavice. Gledajući kroz tu pukotinu, sve što osjećam i što jesam, i mreža svih odnosa u kojoj se nalazim, postaju ili spasonosni i fatalni, ili potpuno banalni. Ono je moćan pokretač novog procesa: obnavljajućeg ili razarajućeg.
(Silvia Marchig)

Bolno mjesto je dižem štitove i barijere i onda kada se branim me najviše boli (nemam vjere, odsječena).
I još me boli kada sam stroga prema sebi (sjekire) i kada se ranjavam (duboko i peče) i kada mislim da sam loša (tupo i ljigavo).
Boli me i kada to drugi rade sami sebi (stišće me).
(Sabina Mikelić)

Bolno mjesto za mene živi u neprepoznatljivim oblicima: u meni, ispred, iza, uz mene!
Osjećam ga i čujem, ignoriram ga često, a ono ima svoju volju, djeluje bez obzira na mene, u nepoznatim sferama i područjima mog javnog i intimnog života. Odražava se na moje djelovanje i konstantnu borbu neprestanog stvaranja nerazumljivih zvukova: čujnih i nečujnih koje pokušavam kategorizirati i posložiti u nevidljive ladice. Ponekad mi to uspije, a ponekad trebam pustiti da samo biva jer me obogaćuje u raznim smjerovima.
(Kaja Farszky)

Bolno mjesto je za mene sjecište opozicija, u meni i izvan mene, bolno mjesto je za mene susret intimnog i javnog, susret želja i mogućnosti, kukavičluka i hrabrosti, vječitog optimizma i idealizma s pragmatizmom i strahovima, bolno mjesto su sve one suptilne nijanse emocija, ideja, mišljenja koje pokušavaju isplivati i komunicirati, a tako im rijetko uspijeva.
(Helena Petković)

Za mene je bolno mjesto mjesto osjeta, u kojem postoji težina, i smjer iz kojeg, u koji ona pritišće (često je izvana prema unutra, nekad kruto na gore,..). Najčešće i neko zadržavanje koje čini da bol otvrdnjuje , da se stvara neki osjećaj pritiska i nijemosti, ili nemoći. Kada u toj opni zadržavanja pronađem rupicu, disanjem, našavši neko sigurno mjesto ili kroz neki vanjski događaj koji me dodirne, onda bol poteče kao voda. Ponekad prvo uzvodno, dok se ne akumulira osjet dovoljan da ga pustim, da ga ne kontroliram, da dopustim da budem dio njeg.
Tada krene nizvodno, uz osjećaj olakšanja...
(Sonja Pregrad)

Boli i tiho putuje po tijelu nerazumijevanje i događaji koji nas odmiču jedne od drugih. Bolno mjesto je svijet u kojem živim i u koji vjerujem. Bolno je kad gledam u rastrgane dijelove i jasno ih vidim a ne razumijem. Boli me prostor između rođenja i smrti i svi njegovi odjeci.
(Marina Petković Liker)

PROGRAM:

1. UMJETNIČKI ISKAZ/IZVEDBA/ODGOVOR:

· Kaja Farszky – „Buka tišine ili tišina buke?“
Buka tišine ili tišina buke? bavi se suptilnim i snažnim zvukovima te našom percepcijom istih. Izvor dobivanja zvuka su udaraljke metalnog i drvenog materijala s dugim i kratkim rezonancama te samo tijelo izvođačice. Korištenjem tijela kao instrumenta po kojem se lupa, udara, plješće i kojim se proizvode razne geste, istražuju se fizičke granice tijela i odnosa instrumenta i izvođača. Ovdje dolazi do izražaja svojevrsna dehumanizacija izvođača pretvorenog u sredstvo dobivanja zvuka. Rad se bavi pitanjem stvarne fizičke boli pri izvođenju, a pokušava potaknuti naša osjetila na drugačije doživljavanje tišine i buke.

· Silvia Marchig – „Dokle god smo zajedno“
Ovaj rad nastavlja se na istraživanje formata izvedbe u istoimenom autorskom solu, rađenom za predstavu "15 godina Trafika" kazališta Trafik. Dok se u navedenoj predstavi solo bavio arheologijom odigranih predstava, koje su umrle u cvijetu mladosti i nedovoljno viđene, u ovom kontekstu voljela bih progovoriti o osobnoj arheologiji napuštenih prostora i izgubljenih odnosa koji su ih nastanjivali.

· Sabina Mikelić – „Mula skupina korijenja svezanih zajedno“
Čežnja za domom je san o pripadanju, biti jednom OD mjesta a ne U mjestu. (Zygmund Bauman)

· Helena Petković – „Sjecišta“
Svaki rad i svaki proces predstavljaju bolno mjesto. Susret s vlastitim bolnim mjestima također predstavlja novo bolno mjesto. Ovaj rad je istovremeno susret koji se sastoji od jednog kuhinjskog stola, talijanske kancone, pitanja na koja nemam odgovore, mogućnosti koje tražim, nekolicine prijatelja i malo hrane, kao i rastanak od mojih dosadašnjih radova, onoga što sebi zamjeram, onoga što mi drugi zamjeraju, ideja kojima se više ne želim baviti, mogućnosti koje mi ne trebaju...

2. RAZGOVORI/DIJELJENJA/PODRŠKE

Nakon što zajedno odgledamo i prođemo kroz četiri umjetnička odgovora, prepustit ćemo se razgovoru. Pokušat ćemo, potaknuti odgledanim radovima i osobnim razmišljanjima, zajedno razgovarati o bolnom mjestu u intimnom, društvenom i političkom kontekstu. Ne želimo razviti diskusiju, debatu ili kritičko seciranje teme i umjetničkih radova, želimo razgovarati uz čaj i kolače, sir i vino, šutnju i vikanje, smijanje i plač. Ne želimo definirati, želimo zajedno bivati u trenutku, dijeliti senzacije i razmišljanja te raslojiti,
razmrežiti i uspostaviti međusobnu podršku.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI