Interview: Ivica Šimić

S obzirom na interes koji je u javnosti izazvao izbor ravnatelja GK Trešnja, odlučili smo porazgovarati s dvoje ‘finalista’ istog. Višnja Babić otklonila je takvu mogućnost – do jeseni, a evo što nam je pak rekao Ivica Šimić…

  

TEATAR.HR: Zašto ste se javili na natječaj za ravnatelja Trešnje, kad ste već umjetnički ravnatelj Male scene?

Ivica Šimić: Citirat ću svoj program:

"Iz pozicije neovisnog kazališta Mala scena, a zbog nedostatnog strukturalnog financiranja i bez podrške, svi rezultati, povezanost i kredibilitet koji sam stvorio tijekom 25 godina, ostaju isključivo mojom osobnom svojinom koju ni na koji način ne mogu uobličiti u sustav koji bi imao utjecaja na širu zajednicu i koji bi mogao promijeniti kazališni život za djecu i mlade u Hrvatskoj. (...) Mjesto ravnatelja kazališta Trešnja omogućilo bi mi kapitalizirati moje iskustvo, kontakte i znanje o suvremenom kazalištu za djecu i mlade i staviti ih u službu razvoja kazališta Trešnja i kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj."

Uz ovaj glavni cilj, htio sam pokazati da se i programom može uspjeti, bez obzira na političke, osobne i ine razlike, sukobljene interese i netrpeljivosti, no dokazao sam, nažalost,  da program uopće nije važan. Možete napisati "najbolji program na svijetu", ali ako niste "poželjni", onda vam je uzaludna svaka ekspertiza, iskustvo, kontakti. U Hrvatskoj ništa od toga nije važno. Ako imate političku podršku i dobar politički lobi – nitko vam ništa ne može. Program ne morate ni napisati.

Ali i to je nešto. Slučaj kazališta Trešnja eklatantan je primjer kadroviranja u Hrvatskoj kojim se može pokazati i dokazati do koje je mjere naše društvo (i oni koji u društvu odlučuju) bolesno, do koje mjere ne živimo u demokraciji (odnosno do koje mjere iskorištavamo demokratska načela za ostvarivanje osobnih interesa) i koliko smo zaslijepljeni politikantstvom i obranom vlastita interesa na štetu općeg dobra.

Ovaj je natječaj pokazao da smo ipak, napokon, dosegli dno dna. Naime, izbor Višnje Babić za ravnateljicu nije samo izbor za nju i njezin program, nego je i izbor protiv vizije suvremenog i modernog kazališta za djecu. Skupština je digla ruku protiv europskog puta kazališta Trešnja, protiv integriranja u europski kazališni kontekst, digla je ruku protiv suvremenog koncepta i filozofije kazališta za djecu, protiv autorskoga kazališta koje je moglo afirmirati hrvatske umjetnike u svijetu. Skupština je digla ruku i protiv mladih umjetnika koji su u Trešnji trebali dobiti prigodu za afirmaciju, digli su ruku protiv profesionalizma, protiv suvremene organizacije, svega onoga što čini moderno kazalište te su odsjekli granu razvoja ne samo Trešnje nego i cijeloga hrvatskog kazališta za djecu i mlade. Piše mi jedna kolegica (neću joj spomenuti ime da i ona ne bi došla na crnu listu): "Baš mi je žao i zbog hrpe mojih kolega koji su tamo mogli raditi neke dobre predstave."

Ono što je najgore, skupštinari su digli ruku protiv djece i mladih, protiv njihova prava na umjetnost i umjetnički odgoj (prema UNESCO-ovoj Povelji o pravima djeteta), protiv njihove europske perspektive. Omalovažili su njihov dignitet smatrajući ih budućim ljudima, a ne ljudima i publikom današnjice i tako im oduzeli pravo na suvremeno kazalište.

TEATAR.HR: Što bi bilo s Malom scenom da je Kazališno vijeće odlučilo imenovati Vas, a ne gđu Babić?

Ivica Šimić: Ništa se značajno ne bi dogodilo. Repertoar, strategija i programske odrednice Male scene toliko su čvrste da ih ništa ne može ugroziti. Moj izlazak iz Male scene, koji bi prema Zakonu o kazalištima bio nužan, ne bi ugrozio Malu scenu. Podsjećam vas da je u našem Strateškom planu jedan od ciljeva prepuštanje kazališta mladim umjetnicima koji bi Maloj sceni donijeli novi život. Taj će se proces nastaviti i sa mnom i bez mene. Osim toga, Vitomira Lončar spada u vrh najboljih kazališnih producenata u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) i život kazališta ni jednog trenutka ne bi bio ugrožen. Uostalom, u Maloj sceni već posljednjih nekoliko godina radim samo po jedan naslov godišnje, a naš je četverogodišnji Strateški plan postavljen već do 2016. godine. Novi bi se plan radio – bez mene.

Mojim ostankom Mala scena postat će još jačom i kvalitetnijom.

TEATAR.HRRazlike između Vašeg i programa gđe Babić u najmanju su ruku drastične, o čemu je bilo mnogo rasprave na društvenim mrežama, ali ponešto i u medijima. Što je po Vašem sudu prevagnulo u odabiru Kazališnog vijeća?

Ivica Šimić: Dajte da se malo zadržim na "programu" kolegice Babić jer u raspravama na mrežama nisam sudjelovao, a mediji me o programu ionako ništa nisu pitali.

Cijeli je njezin program kao loš vic kojemu se smijete upravo zato što je – loš. Kad ne bih znao tko je i što zna Višnja Babić, pomislio bih da je vrhunski cinik koji svojim programom ispituje krajnju granicu do koje se može ići prema zastupnicima Skupštine, do koje ih se mjere može poniziti i razgolititi njihovo neznanje i ignoranciju a da oni to ne primijete. Nažalost, nije tako i bojim se da je to bio maksimum kolegice Babić koja je svojim programom dokazala kako o kazalištu za djecu ne zna ništa.

Još jednom sam pažljivo pročitao taj "program" da vidim za što su to Kazališno vijeće i Skupština digli ruke.

Zapeo sam već na prvoj rečenici. Kaže kolegica Babić: "Kazalište Trešnja  (…) ulazi u red najboljih europskih kazališta za mlađu publiku... "

Reći da Trešnja spada u red najboljih – kao što su to "Gruppe 38", "De Tonelmekerij", "Laika", "Unga Klara", "Kopergieterij",  "GRIPS", "Carte Blanche", "DchungelWien", "BlauVier", "Het lab", "NIE"... – može samo netko tko nema pojma o kazalištu za mladu publiku.

Nije prvi put da se na ovaj način stvara "javno mnijenje". Poznato mi je to još iz mojih studentskih dana i doba Histriona, vremena kad je Vitez počeo graditi svoju bistu uz Gavellu i Krležu. Javno izjaviš da si najbolji, drugome to osporiš, ponoviš to u medijima nekoliko puta i javnost to prihvati kao činjenicu. Znam da skupštinari ne moraju imati uvid u svjetsko kazališe za djecu, ali uza samo malo istraživanja i propitivanja mogli su shvatiti da se ne radi samo o laži, nego i o (uspješnom) triku da se obmane zastupnici i hrvatska javnost.

Svašta je nadrobila Višnja Babić u svom programu: "nepripremljene i frustrirane redatelje", "dokinuće dramske umjetnosti", "otuđeni svijet i osobne kontakte", "poguban utjecaj kazališta za odrasle na kazalište za djecu"..., ali neću u ovom razgovoru komentirati cijeli program. Cjelovitu analizu objavit ću na svojem blogu Car je gol.

Reći ću još nešto o programskom određenju VB, koje se iščitava u predloženim naslovima.

U svojem sam programu, kao prvi naslov koji bih postavio u Trešnji, predložio "Zlatni ključić", slavnu pripovjetku Alekseja Tolstoja. U njoj se mladi glumac (lutak  Buratino) bori protiv vlasnika kazališta lutaka Karabasa Barabasa koji prikazuje staromodne (commedia dell’arte) predstave. Buratino otkriva zlatni ključić kojim otvara novo kazalište i ondje prikazuje "nove predstave", a kazalište Karabasa Barabasa propada. Time sam jasno izrazio svoju namjeru da kazalište otvorim mladim autorima i usmjerim ga k suvremenom izričaju.

A koje je namjere izrazila Višnja Babić u svojim prijedlozima naslova?

Kao prvi naslov Višnja Babić predlaže "Pepeljugu", i to bez "interpretacije" i "pogubnih utjecaja kazališta za odrasle", onako kako jest i kako svi znamo. A o čemu priča "Pepeljuga"? Pa o jadnoj siromašnoj djevojci koja je upoznala princa, a ovaj ju je napravio kraljicom i sagradio joj dvorac ukrašen trešnjama u kojem će živjeti sretno do kraja života, imat će na repertoaru mnogo, mnogo bajki i mnogo, mnogo mnogo priča iz hrvatske baštine. "Pepeljuga" je programatska predstava Višnje Babić i njezina kazališta – dvorca, kazališta iluzija i romantičnih pričica koje će i dalje držati djecu u mraku tih istih iluzija.

I sve bi to bilo u redu da taj dvorac ne održavaju porezni obveznici s 40 i još nešto više milijuna kuna za četiri godine. Ma, milijun više ili manje, koga briga, ako se time ostvaruje san princa i princeze.

I još jedna stvar: da bih preduhitrio moguće zlonamjerne primjedbe i usporedbe Vitomire Lončar i mene s Višnjom Babić i Hrvojem Hitrecom, napominjem da smo mi Malu scenu gradili svojim vlastitim novcem, bez pomoći struktura, a da je njihov dvorac građen sredstvima poreznih obveznika. I pritom Hrvoje Hitrec nije mislilo na kvalitetu dvorane, njezinu akustiku (o čemu Višnja Babić govori u svojem programu) i na ostale tehničke karakteristike, već na pločice kojima će obložiti svoj dvorac. Da, svoj, jerpo svemu ispada da vlasnik kazališta Trešnja nije Grad Zagreb, nego obitelj Hitrec-Babić. I nije to jedina takva obitelj u Hrvatskoj. Ima ih vjerojatno 200. Odabrane familije u kulturi podijelile su si dvorce pa imamo dvorac Trešnja, dvorac Gavella, Histrionski dom, carsku palaču HNK (onaj koji se zove ZeKaeM bio je premalen za potrebe vlasnice), dvorac Komedija, Kerempuh itd.

TEATAR.HR: Kako je uopće tekao izbor?

Ivica Šimić: O tome, kao i o skupštinskoj proceduri, vrlo detaljno i kirurški hladno pisala je Vitomira Lončar u svojoj Slamki spasa. Trenutno nisam u Hrvatskoj i informacije koje su do mene dolazile nisu bile cjelovite. Pa ipak, ono što znam, a i što je bilo jasno u razgovoru koji sam obavio s Kazališnim vijećem Trešnje putem Skypea, a što znamo i bez natječaja, jest da je dio Vijeća, njih troje, davno prije nego što je uopće pročitao moj program, odlučio za koga će dići ruku. I nije ovo ništa nova. Podsjećam na sudbinu natječaja od prije petnaestak godina u kojem se Vitomira Lončar natjecala za mjesto ravnateljice Trešnje. Tada je ista Višnja Babić organizirala "Stožer za obranu od Bucke". Pisala su se pisma od predsjednika Vlade naniže, prosvjedovalo se... svojim je grudima kolegica Babić stala na zidine svoga dvorca i uspjela ga je obraniti. Ista se stvar dogodila i sada, samo mnogo suptilnije i skrivenije.

TEATAR.HR: Kako komentirate postupke skupštinskih Odbora i činjenicu da su se i GUKOŠ i gradonačelnik protivili ovakvom raspletu situacije?

Ivica Šimić: Ovim događanjima napokon je postalo bjelodano da političke stranke u Hrvatskoj više nemaju nikakav utjecaj ni moć, već da je sve u rukama interesnih skupina. Politički sustav potpuno se raspao, kulturne politike nema, pa nema ni ciljeva. Nitko ne zna što bi s kulturom, a kamoli što bi s kazalištem za djecu. Nema organiziranog sustava postavljenog na izvrsnosti, sve je postalo blato, kaljuža u kojoj se tako lako ostvaruju osobni interesi na račun općih.

Kako inače objasniti to da, recimo, predstavnica HDZ-a u Kazališnom vijeću glasa protiv Višnje Babić, protiv Hrvoja Hitreca, legende HDZ-a? Kako je moguće da dvije dame u Odboru za kulturu, mimo svojeg "šefa", gradonačenika Bandića koji pismeno šalje obavijest da se ne slaže s izborom Višnje Babić, glasaju za nju? Nije li to u najmanju ruku čudno?

Kako objasniti to da Odbor za imenovanje mijenja mišljenje preko noći? Jesu li se možda uplašili da ih javnost ne optuži za namještanje natječaja za mene, što je Višnja Babić vješto insinuirala u svojoj izjavi Večernjem listu upravo pred zasjedanje Skupštine?

Što je presudilo ili tko je spriječio objavljivanje dopisa iz Ureda za kulturu na stranicama Skupštine?

Kako je moguće i s kojim to demokratskim pravom predsjednik Skupštine Darinko Kosor uoči glasanja, izravno i javno lobira pred skupštinarima za Višnju Babić, izražavajući "zadovoljstvo" što je Odbor za imenovanja promijenio mišljenje – jednoglasno, kao što su samo nekoliko dana prije jednoglasno bili protiv te iste kandidatkinje? Što je nagnalo Kosora da se odjednom pojavi na Skupštini baš kad se glasuje o Trešnji?

Bilo bi zanimljivo saznati što se događalo u noći uoči Skupštine u kojoj je Odbor za imenovanja jednoglasno promijenio mišljenje, a Darinko Kosor javno izrazio zadovoljstvo čudesnim obratom.

Nisam ja dorastao tim političkim svinjarijama.

TEATAR.HR: Žalite li, na kraju, što ste se uopće javili na natječaj?

Ivica Šimić: Ma neeee... zašto bih žalio? Pa ispisao sam kvalitetan program koji može stajati kao obrazac i koji se može primijeniti na svako kazalište za djecu koje želi europsku orijentaciju. Problem je jedino u tome što ga nitko ne može realizirati. Sâmo pisanje programa omogućilo mi je strukturirati vlastite programske ciljeve koje ću, nadam se, implementirati u budućem životu. Bogu hvala!

Moj je program proizveo situaciju nezapamćenu u hrvatskoj kazališnoj praksi i uspio napraviti "slučaj". Ne sjećam se da smo ikada imali ovakvu situaciju u kazalištima, da jedan toliko superioran program ne dobije ni jedan glas ZA u Skupštini, a da nešto što se ne može zvati programom dobije mandat. Car je gol i sad se samo s njime treba dobro zabavljati.

Kao "side efect", nadam se da će sve ovo ipak pomoći nekim drugim umjetnicima koji pišu ozbiljne programe i koji se nadaju da će na temelju istih uspjeti. Kako vidim, isti se scenarij sprema i za Gavellu, a tako će sasvim sigurno biti i sa ZeKaeM-om.

Kad se prije dvije godine događala hajka na Malu scenu, direktorica kazališta lutaka upitala me: "A što ti bi da se ovako star rogataš sa sustavom?" Pa eto, rogatam se, jer mislim da je dužnost svakog umjetnika biti u oporbi, da svojim djelom dokazuje da sustav nije u pravu, da se ne klanja "moćnicima" očekujući mrvice s njihova stola, već da uspravno i stoički trpi sve moguće napade znajući da većina nikad nije u pravu.

TEATAR.HR: Kakvi su Vam, nakon svega ovoga, planovi za budućnost?

Ivica Šimić: Meni se ovim neizborom ništa nije dogodilo, ništa se nije promijenilo niti će to utjecati na moj budući život i rad.

Najprije moram dovršiti predstavu "Ofelijino kazalište sjena" Michaela Endea koju radim u Mexico Cityju, a onda ću se pozabaviti "Pravom stvari" Toma Stopparda koju radimo u Maloj sceni kao hommage predstavi kojom smo otvorili kazalište prije 25 godina. Ojačat ću Malu scenu, pokrenuti nove programe, prije svega edukacije publike, surađivat ću i dalje s mladim umjetnicima i otvarati im šanse i mogućnosti. S Malom scenom radit ću međunarodne koprodukcije kao što je projekt "Zašto baš ja", koji ujesen praizvodimo u Danskoj i Hrvatskoj, održavat ću veze s umjetnicima i kazalištima u Europi, inicirati međunarodne projekte i suradnje, putovati i režirati i dalje u cijelome svijetu. Napokon ću imati vremena za pisanje i nadam se da ću uskoro moći objaviti knjigu o kazalištu za djecu koja je nužno potrebna našoj kazališnoj praksi, naročitoVišnji Babić.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.