Davne 1998. Bobo Jelčić i Nataša Rajković premijerno su u Teatru &TD predstavili prvu u nizu zajedničkih uspješnica, predstavu Usporavnja. Odonda do danas realizirali su brojne zajedničke projekte, ali i ostavrili paralelne karijere, ona kao ravnateljica Kulture promjene Studentskog centra, on kao profesor na ADU, te filmski i kazališni redatelj koji u posljednje vrijeme više ne radi u tandemu, već - sam.
Sam će autorski potpisati i novu predstavu kojom se se nakon 16 godina vraća 'na mjesto zločina', dok je Nataša Rajković ovaj put umjesto koautorice predstave ravnateljica kazališta u kojem za taj dvojac 'sve počelo'.
Kako to obično biva s predstavama Bobe Jelčića, najavu je najbolje prepustiti njemu samom:
Reklo bi se, Marko je uspješan čovjek. Škola, fakultet - na vrijeme, posao - dobar, u dobroj tvrtki, dobro plaćen, pa zatim - karijera, djevojka, prijatelji, skoro pa savršeno.
On je, kao mnogi, znao zabasati u različite probleme, poslovne ili privatne, međutim, što god to bilo, on se osjećao dovoljno sposobnim i spretnim uhvatiti se u koštac s njima. Imao je, osim toga, priličan broj poznanstava i nekolicinu stvarno iskrenih prijatelja, od kojih je i u najtežim trenucima mogao tražiti pomoć.
Ali, sad se ispriječilo nešto veliko i bolno, nešto što još nije iskusio, barem ne u toj mjeri. Nešto s čim se ne zna nositi. Nešto što ga čini beznadnim i depresivnim. Već danima muči se s tim, prevrće i obrće razne mogućnosti, traži način kako da to prebrodi; ali ne, i ne, rješenja nikako ne nalazi. I ne samo to, nego, kako vrijeme ide, stvari postaju još gore. Što da se radi?
U takvom stanju, dakle, skoro na rubu očaja, on naziva svoje najbolje prijatelje; jedan, reklo bi se, konvencionalniji bračni par, u namjeri da im se povjeri i zamoli ih za pomoć. Znalo se to nekad i ranije događati da, kad mu se sve prelije preko ruba, naprosto bane u njihovu kuću na kraju grada i istrese pred njih sve što mu je na duši.
Međutim, sada nije siguran da će sve biti tako jednostavno. Hrli tamo s velikom dozom sumnje u povoljan ishod. Po utjehu ne ide, ona mu u ovom času ne bi puno značila. Dakle, Marko dolazi do njih, do svojih prijatelja, i započinje svoju priču.
