Scenska suita Planet 8 skladana je na narudžbu Muzičkog salona Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu i praizvedena je 16. rujna 2013. u Polukružnoj dvorani Teatra &TD u sklopu programa Ganz novog festivala. Djelo je otada dijelom redovnog programa Muzičkog salona, pri čemu osobito valja istaknuti izvedbu 17. siječnja 2013., kada je izvedba izravno radijski prenošena u sklopu programa Europske radijske unije Rođendan glazbe .
Upravo to djelo najboljim je u protekloj godini proglasio ocjenjivački sud u sastavu: muzikologinja i radijska urednica Iva Lovrec Štefanović (predsjednica ocjenjivačkog suda), muzikolog i glazbeni kritičar Trpimir Matasović te skladatelj Krešimir Seletković.
U obrazloženju stoji:
Među djelima hrvatskih skladatelja praizvedenima tijekom 2013. godine, Planet 8 Mirele Ivičević (punim naslovm Planet 8 alias Operacija Neptun: scenska suita za ansambl i (samo)refleksiju) izdvaja se svojom inovativnošću i samosvojnošću. Skladateljica je pritom i autorica teksta i cjelokupne koncepcije, koja se djelomično nadovezuje (i) na instrumentalni teatar Mauricija Kagela. Njene zamisli realizira četvero sjajnih umjetnika (sopranistica Marija Lešaja, udaraljkašica Kaja Farszky, violinistica Dunja Kobas i saksofonist Goran Jurković), koji su ovdje ne samo glazbenici, nego i glumci. Oni pred publikom nižu osam duhovitih, ironičnih, nerijetko i „subverzivnih“ prizora koji su, bez šuma u komunikacijskom kanalu, izrazito komunikativni, čak i u naizgled „apstraktnim“, „hermetičnim“ i/ili „minimalističkim“ odsjecima. Posebno su uspjela tri prizora – skladateljičino „kabaretsko“uglazbljenje vlastite tipske biografije; „stilske vježbe“ s ironičnim upadicama (too kitchy... too Cage); te završni prizor, čiji je tekst u cijelosti sastavljen od najstereotipnijih fraza iz glazbenih kritika i njihove medijske opreme.
Premda je Planet 8 koncipiran primarno kao glazbeno-scensko djelo, glazbeni segment skladbe funkcionira i autonomno. U svojoj „gradnji novog zvučnog svijeta od krhotina zbilje i postojećih glazbenih elemenata“ Ivičević se ne ograničava samo na „konvencionalne“ zvukove soprana, violine, saksofona i udaraljki, nego im, u procesu trajno znatiželjnog i zaigranog istraživanja, pridodaje i zvukove elektroakustičke provenijencije, kao i one na „nekonvencionalne“ načine proizašle iz tijela svih izvođača. Glazbenost tih zvukova (ali i šumova, pa čak i „tišina“) u kontekstu je izvedbe često u funkciji scenskoga, ali se ta „sceničnost“ u konačnici vraća samoj glazbi, kao počelu iz kojeg izviru svi drugi elementi ovog majstorskog sveumjetničkog djela.
Mirela Ivičević (Split, 1980.) završila je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te poslijediplomski studij medijske kompozicije i primijenjene glazbe na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču. Autorica je akustičkih, elektroakustičkih i intermedijalnih djela, zvučnih instalacija, glazbe za film i kazalište te dviju opera (Za tri lipe, MBZ 2007. i Karussell, ISCM/WienModern 2013.). Većina njezinih djela su konceptualna i interdisciplinarna, baveći se prije svega ulogom zvuka u socijalnom i političkom kontekstu, pri čemu se često služi zvučnim nuspojavama suvremenog društva. Djela su joj izvođena po Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. Dobitnica je Rektorove nagrade (Phantom no.3, 2004.), nagrade Theodor Körner (Ace of diamonds, 2010.), nagrade Rudolf Matz (2010.), kao i nagrade ISCM-a za glazbeni teatar ((Gender)Bender 9,99 (2011.). Od 2010. s Gordanom Tudorom organizira međunarodni festival suvremene glazbe Dani Nove Glazbe Split.