ThisCasting

Mora li ‘casting’ biti odvratan i što o tome imaju za reći tri mlade domaće glumice, saznajte u novoj predstavi Teatra Rugantino čiju režiju potpisuje Miran Kurspahić.

***

Njemački dramatičar Lutz Hübner čest je gost domaćih pozornica, na kojima je postavljeno šest njegovih tekstova. Među njima se 2004. godine našao i Creeps ili u tadašnjem hrvatskom prijevodu za potrebe produkcije kazališta Mala scena - Brijačice.

Priča je to o tri djevojke koje dolaze na audiciju za jednu od popularnih televizijskih show emisija. Kroz njihovo predstavljanje i natjecanje otkrivamo ne samo različite društvene okolnosti iz kojih dolaze, nego i njihov intimni svijet sa svim problemima, maštanjima, željama…

Tekst je praizveden 2000. godine na sceni  Hamburg Schauspielhaus, a dvije godine kasnije dobio je Theaterzwang nagradu te posljedično brojne europske produkcije.

Za istim je predloškom posegnuo i zagrebački Teatar Rugantino, no kako je njegovu režiju povjerio Miranu Kurspahiću - od teksta na koncu u predsavi nije ostalo ni - t. Kurspahić je, naime, Hübnerovu dramu iskoristio tek kao polazište projekta koji je konačni oblik dobio slijedom improvizacija i rada s glumicama.

Kako sam kaže:

Živimo u vremenu kad je gotovo svaki segment našeg djelovanja temeljito estradiziran. Lavina reality projekata, retardiranih kvizova, Big Brothera, Farmi, Story supernova ultra điha-điha multitalent show-ova, hrvatska traži zvijezdu, hrvatska traži sebe, hrvatska traži smisao postojanja emisija koje u svojoj bazi imaju selektivni ili eliminacijski koncept, odavno je već preplavila Lijepu našu i ostavila trajne posljedice. Ostavila je pogubnu ideju instant slave, ideju koja je posve neprimjetno, ali istovremeno perfidno izmijenila sustav vrijednosti i razvila kult površnosti. Pristajemo li svjesno na manipulaciju? Pristajemo li na dijaboličnu igru „How low can we(you) go“?

Upravo iz ovih premisa rađa se ideja o dijaboličnom castingu za fiktivnu emisiju u kojoj bi se do krajnjih granica testirao očaj i spremnost odabranih da učine sve što se zahtjeva od njih. I sve to uz publiku u živo, koja i sama u jednome trenutku dolazi u poziciju moći, poziciju u kojoj se jasno ocrtava njihova glad za spektaklom, njihova spremnost za kontroliranim sadizmom. A igra manipulacije je promjenjiva, i dok se u jednome trenutku percipira određena pozicija, već u sljedećem slijedi kopernikanski obrat i promjena uloga. Empatija, ako se i pojavi, slučajna je i prolazna.  

Stoga nije čudno što je predstavu naslovio igrom riječi This Casting, a koje je moguće pročitati i  kao disgusting iliti odvratno, jer smo - kako kaže - odgojili društvo promatrača, a ne igrača i vrijeme je da žanjemo plodove.