U tim je dramama Luigi Pirandello uveo novi koncept dramskog lika, razradio postupak teatra u teatru, te uveo u suvremenu književnost pojam metalepse.
Pirandello je Večeras improviziramo dovršio u ožujku 1929. godine u Berlinu. U toj drami isprepliću se likovi podijeljeni na ‘stvarne osobne glumačke’ identitete i fiktivne identitete glumljenih likova.
Igraće prostore ove drame Pirandello je smjestio u foaje, u lože, u parter, ispred i iza zastora, dakle u dijelove kazališta gdje se tradicionalno nije odigravala kazališna predstava i time je napravio jedan od postupaka koji će se sustavno početi primjenjivati tek u kazalištu postmoderne.
Sama drama ima dvije glavne narativne linije. U prvoj pratimo događaje koji se zbivaju u kazalištu, u gledalištu i na pozornici gdje se glumci koji trebaju improvizirati te večeri bune protiv redatelja Doktora Hinkfussa, kojeg pred sam kraj drame otjeraju te sami odigraju dramu do kraja.
Druga narativna linija je drama koju glumci igraju, čija je radnja smještena na Siciliju, u malo konzervativno mjesto, a prati događaje vezane uz obitelj La Croce. Članovi te obitelji su otac, rudarski inžinjer, gospodin Palmiro i majka, gospođa Ignazija, te njihove četiri kćeri koje se druže s mladim zrakoplovnim časnicima. Tema te druge narativne linije je opsesivna ljubomora Rica Verrija na Momminu koja tragično završava, a tu je priču Pirandello preuzeo iz svoje novele Leonora adio.