"Zovem se Timon, Apemant ili Alkibijad, a društvo nije kakvo sam očekivao da bi trebalo biti! Što mi je činiti? S mržnjom ga odbaciti i otuđiti se, povući se i i ironizirati ga, mobilizirati se ne bih li ga izmijenio i popravio?"
Citiranom trilemom HNK u Splitu najavilo je drugu dramsku premijeru Splitskog ljeta 2013., jedan od najrjeđe izvođenih tekstova Williama Shakespearea, Timona Atenjanina u režiji Georgija Para.
Tekst je to oko čije se godnine nastanka (predmnijeva se 1605.), a kamo li klasifikacije teoretičari ni danas ne mogu složiti, pa jedni tvrde da spada u tragedije, dok ga drugi smještaju u tzv. problemne Bardove drame. Jedni tvrde da je nedovršen, drugi pak da je ekperimentalne prirode. Često ga nazivaju nedramatičnim i nezanimljivim, dok ga pak Herman Melville drži jednim od najdubljih i najboljih Shakespeareovih tekstova.
Priča je to o Timonu, imućnom Atenjaninu koji svoje bogatstvo rasipa kupujući njime i umjetnička djela i privrženost okoline, usprkos protivljenu sluge Flavija i ciničnim opaskama filozofa Apemanta. Kad se bogatsvo rastoči, dojučerašnji prijatelji Timonu će posve okrenuti leđa, a on će iz grada izbjeći u pećinu u kojoj će živjeti na vodi i korjenju. No, kad u pećini otkrije blago neće puno trebati da iz grada stignu razni pretendenti na isto. Razočarani Timon do tad će već postati mizantrop, pa će većinu zlata dati svom dobrom prijatelju Alkibijadu, vojnom zapovjedniku koji se zbog sukoba s gradskim vlastima odlučuje na opsadu grada...
Razočaran, Timon na koncu umire u divljini ostavljajući za sobom vlastiti epitaf...
Književnik Antun Šoljan, a u čijem se prijevodu Timon Atenjanin i igra u Splitu, zapisao je kako u toj drami "jasno osjećamo obilježja društva u kojem se sve to odvija: društva komercijaliziranog i korumpiranog, društva lihvara i laskavaca, društva koje poštuje samo imutak i moć.“, a sličnog je stava bio i Karl Marx kojem je upravo Timon poslužio kao nadahnuće za analizu odnosa novca i društva, o čemu piše u svojim Ekonomskim i filozofskim rukopisima iz 1844.:
“Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga... Ja sam hrom,ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam loš, nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle, cijenjen je i njegov posjednik; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, kako bi njegov posjednik bio bez duha?“
Redatelj splitske predstave, doajen Paro, pak Shakespeareov tekst čita ovako:
"Shakespeare u Timonu ne vjeruje u mogućnost individualnih revolucionarnih poticaja na društvenu promjenu. Stoga Timon odlazi u rezignaciju i dolazi do neke vrste zenbudističkog odgovora svođenjem čovjeka na životne “gole neminovnosti” i pomirenje sa smrću. U rješenje koje na kraju Timona nudi Alkibijadov vojni puč, Shakespeare ni sam ne vjeruje, a mi danas još i manje, jer očito se radi o samo još jednoj političkoj manipulaciji kako bi stvari ostale kakve jesu - u korist bogatih. Danas Timona iščitavamo kao krik protiv zastrašujućeg, degradirajućeg liberalnog kapitalizma."
