The Happy Prince and Other Tales kolekcija je od kratkih priča iz pera Oscara Wildea prvi put objavljena 1888., od čijih je pet sastavnica najslavnija upravo ona - naslovna. Priča je to lastiću koji se odvaži na niz nesebičnih poteza inspiriran susretom sa skupturom Sretnog Princa, u kojoj je zarobljena duša stvarnog, i u životu nikad zapravo sretnog, Princa.
Podatni Wildeov predložak doživio je brojne adaptacije od onih filmskih, preko plesnih do (rock) opere i baleta, dok je sam izvornik doživio svu silu diskografskih izdanja, uključujući i onu u kojem su je narator Orson Welles, a Bing Crosby - Princ.
Domaću scensku verziju Sretnog Princa, autorski potpisuju Kruna Tarle i Slobodan Šnajder koji ga na scenu Zagrebačkog kazališta lutaka izvode kao predstavu za djecu stariju od 5 godina, odnosno - kako kažu - bajku koja je samo naoko tužna, koja zapravo prenosi vijest o pobjedi Dobra nad Zlom.
"Oscar Wilde nije odživio sretan život. Nisu ga jako voljeli oni među kojima se rodio. Čak su ga strpali u tamnicu za nešto za što nije mogao biti ni najmanje kriv: Baš kao i lastić iz njegove bajke, koji se zaljubi u jednu trsku, i njega su osudili jer se zaljubio krivo. Druge krivnje na njemu nije bilo. Umro je osamljen, u progonstvu, smrznuo se, kao i naš ptić, zbog ne-ljubavi svojih suvremenika.
Lastić naše bajke smrzava se jer je zakasnio otići u topli Egipat kao druge laste njegova jata. Oscar Wilde, pisac kojemu smo beskrajno zahvalni za ovu bajku, umro je zato što se u mnogočemu rodio prerano.
Zato što je živio nesretan život, Wilde nam je napisao bajku Sretni princ. To je priča o beskrajnoj ljubavi za bližnje koje princ voli više nego samoga sebe; o ljubavi koja ne računa s tim da bude uzvraćena jer ona oplemenjuje onoga koji se razdaje drugima. Od toga nema veće nagrade.", zapisao je u najavi predstave Šnajder.
Roditeljima, koji će pak možda pomisliti da je uvrštavanje Sretnog Princa na repertoar ZKL još jedna lektirna eksploatacija, redateljica Kruna Tarle, koja je predstvu posvetila uspomeni na svog oca Đuru Tarle, poručuje:
"Nekako vjerujem da uz dostojanstvo djeteta ide i pravo na tišinu, na mir, na odmor od neprekidne trke za zabavom, za smislom, za bijegom od takozvane dosade, pravo na odbijanje odgovora na pitanja koja još nisu ni postavljena.
Kad nam se učini da tu svoju djecu više ne razumijemo, jer ne znamo što sad još žele a dali smo im sve, možda bi bilo dobro upitati se što je zapravo to sve.
Vjerujem da djeca na neki svoj tajanstveni način još znaju istine koje smo mi već putem zaboravili."