Kad je 1837. Georg Büchner tek napunivši 23. godinu umro iza njega u književnoj ostavštini nije puno ostalo. Jedna drama, jedna komedija, kratka novela i jedan dramski fragment. Gotovo ništa, a opet teško bismo se sjetili u povijesti književnosti nekoga koji je manjim djelom izazvao veći utjecaj. Novela 'Lenz' i komedija 'Leonce i Lena', pa čak i odlična politička drama 'Dantonova smrt' teško bi ga učinili besmrtnim, paradoksalno, upravo se onaj nedovršeni dramski fragment, naslovljen kasnije 'Woyzeck' po glavnom junaku, pokazao jednim od ključnih mjesta suvremene dramatike.
Gore navedenim citatom počinje službena najava najnovije premijere Kazališta Virovitica, Woyzeck Georga Büchnera.
Büchner je svoju dramu napisao inspiriran stvarnom životnom pričom leipzigškog vlasuljara i kasnije vojnika Johanna Christiana Woyzecka, koji je 1821., u napadu ljubomore, ubio udovicu Christiane Woost, s kojom je živio, te je zbog toga kasnije pogubljen odrubljivanjem glave. Büchner je tekst vjerojatno počeo pisati negdje između lipnja i rujna 1836., no nije ga dovršio do trenutka vlastite smrti, u veljači 1837. Tekst je prvi put objavljen 1879., no u značajno prerađenoj verziji Karla Emila Franzosa. Praizveden je 8. studenog 1913. na sceni Residenztheatera, Munchenu.
Ukratko, priča je to o Franzu Woyzecku, vojniku u njemačkoj provinciji, koji, ne bi li prehranio vlastitu ljubavnicu Marie i njihovo dijete, radi sve i svašta, pa tako pristaje biti i dio medicinskih eksperimenata izvjesnog Liječnika. Zbog 'eksperimentalne dijete' Woyzeck pristane konzumirati isključivo grašak te zbog toga počne gubiti razum i imati apokaliptične vizije, a gotovo istovremeno ostavlja ga i Marie, te pronalazi novu 'zanimaciju' u liku Tamburmajora, tj. šefa vojne limene glazbe...
Kako nesreća nikad ne dolazi sama, Wojzecka će Tamburmajor nakon neuspješne konfrontacije - prebiti i poniziti, a naš će 'junak' na kraju priče na smrt izbosti Marie...
Woyzeck: r: Werner Herzog
Iako nedovršen, Woyzeck je s vremenom stekao kultni status, a njegove silne adapatcije gotovo je nemoguće pobrojati... među one najpoznatije spadaju svakako operna verzija Albana Berga, filmska - Wernera Herzoga (1979.) i mjuzikl Roberta Wilsona i Toma Waitsa, čiji je soundtrack zapravo Waitsov Blood Money album.
prilog o Wilson/Waits 'Woyzecku'
Od brojnih kazališnih produkcija, trenutno je pak aktualna ona Malthouse Theatrea iz australskog Melbournea, u režiji Michaela Kantora, a za koju su glazbu napisali Nick Cave & Warren Ellis.
glazba & fotografije za Woyzecka @ Malthouse Theatre
Što se pak tiče ove domaće, virovitičke verzije, ona nastaje u koprodukciji sa slovenskom kazališnom družinom Novi ZATO, domaćoj publici dobro poznatog slovenskog redatelja Same M. Streleca.
Već spomenuta službena najava o predstavi kaže:
Postavljajući Woyzecka u Hrvatskoj danas iskoristili smo njegovu fragmentarnost da bismo se i sami poigrali strukturom, ali i značenjima. Ostavili smo, naravno, tragediju maloga čovjeka potpuno ogoljenoga i izmanipuliranoga od onih koje bismo danas definirali kao strukture moći, lišenog čovječnosti u vječitoj borbi za novac, ali smo mu izgradili novi okvir, naznačen u samoj drami, ne pokušavajući u nju inkorporirati naše ideje. I ovakav fragmentaran Woyzeck, sav u naznakama, dovoljno je snažan komad da mu ne treba nikakvo osuvremenjivanje. Samo smo iskoristili Büchnerove motive i scenski okvir ove tragedije izgradili od dva dramatičareva fragmenta, opsjenara u cirkusu i anti-bajke koju u jednom fragmentu priča baka, kojoj ni prije ni kasnije nema traga u drami.
Scena cirkusa 180 godina kasnije pretvorila se u vizionarsku sliku suvremenog potrošačkog društva, sveprisutnog estradiziranja stvarnosti i produciranje pseudo-zvijezda kako bi se prikrila prava, surova, slika društva u kojem živimo, a koje proizvodi jedino kratkotrajnu površnost izloženu na permanentnim rasprodajama. Sav taj pseudo-glamour kojima nas mediji zatrpavaju ima samo jednu svrhu: dodatno eliminiranje svake kritičnosti i svega ljudskoga što je preostalo u potencijalnom potrošaču. Woyzeck je tako bio prvi junak na sceni koji je, u pokušaju da bolje živi radeći više da bi više i zaradio, pretvorio sebe u eksperiment, nestao kao individua i izgubio čovjeka u sebi, da bi zatim u propast povukao i najbliže osobe. Kreditna kartica samo je usavršila metode pretvaranja čovjeka u potrošačkog majmuna i preokrenula evoluciju unatrag: umjesto bića koje hoda na dvije noge pretvoreni smo u manipuliranog potrošača koji hoda na - četiri kartice.
U takvom se kontekstu anti-bajka o djetetu - koje tražeći čak i među zvijezdama bilo koga s kim bi moglo živjeti pa ne nalazeći baš nikoga ostaje plačući samo na planeti, pustoj izvrnutoj zdjeli - uspostavlja kao logičan rezultat sustava koji degradira čovjeka obećavajući mu licemjerno pri tom - bolji život.
Parafrazirajući suvremeni politički rječnik najiskrenije bi bilo reći: Woyzeck - to smo svi mi. Ali kome je još danas do kritičkog promišljanja koje bi, ne daj Bože, moglo izazvati otpor, suprotstavljanje, nepristajanje na diktat struktura moći. A suvremeno kazalište, ako već ne može mijenjati svijet možda barem može baciti istinu u lice svojoj publici, bez obzira na razloge zbog kojih je ona došla u kazalište.
