Glorija Fleche trapezistica je u očevu cirkusu, koja na jednom od nastupa u posljednji tren izbjegne smrt, te se nakon toga odlučuje zarediti. Dvije godine kasnije, ona je časna sestra Magdalena u maloj župi u kojoj ambiciozni mladi svećenik Jere smišlja kako raspiriti vjeru svoje pastve. Dolazi na ideju da kip Bogorodice zamijeni živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga, a tu ulogu namjenjuje baš Magdaleni, u koju je – ispostavit će se – zaljubljen. Iako se ostali svćenici poput don Zane i don Florija protive toj ideji, don Jere je uporan pa na koncu Magdalena provodi dane u crkvi glumeći Bogorodicu. No, kad u biskupiju naiđe njezin otac, maestro Floki Fleche, u želji da svećenstvu proda mehanički kip Isusa na raspelu, prepoznat će kćer, a ona će ganuta pustiti suzu, što će ugoziti don Jerin ‘projekt’. On će se nemilosrdno i gnjevno napasti Magdalenu, a ona će se razočarana odlučiti vratiti u cirkus… Prije povratničkog nastupa na trapezu, susrest će se još jednom sa don Jerom koji će je pokušati odgovoriti od povratka u cirkusku arenu, no ona ga neće poslušati da bi na koncu drame sa trapeza otišla u smrt…
To je ukratko radnja najslavnija drame komiškog Voltairea, Glorije Ranka Marinkovića, koja je svoj slavi uprkos, zapravo jedan od najneistraženijih tekstova domaće literature. Na sceni nacionalnog teatra, primjerice, igrana je samo dva puta u razoblju od punih pola stoljeća! Razlog je tome činjenica da za života šjor Ranko nije dozvoljavao da se u tekst imalo intervenira, a kako u svojim autobiografskim zapisima svjedoči Božidar Violić, upravo je zbog toga i zabranio jednu od njezinih produkcija devedesetih.
Nakon Marinkovićeve smrti, 2001. godine, nasljednici autorskih prava zauzeli su daleko liberalniji stav, pa je tako među inim Glorija 2010. doživjela i svoju mjuzikl verziju, u adaptaciji Jovana Ćirilova i s glazbom Kornelija Kovača a sve u produkciji Pozorišta na Terazijama.
Na domaće pozornice Glorija se vratila 2012. u radikalnoj interpretaciji Saše Božića za Teatar ITD, a u godini u kojoj se obilježava stota godišnjica rođenja šjor Ranka, koprodukcijski su je odlučili postaviti HNK Varaždin i INK Pula. Režiju su povjerili Damiru Zlataru Freyu, koji je pak za najbližu suradnicu, odabrao dramaturginju Željku Udovičić. Ona o konceptu predstave kaže:
"Danas pak, Glorija oslobođena bilo kakvih ideoloških predznaka, ali uvjerena u nemoć svake ideologije, prepoznaje i ovo vrijeme, vrijeme koje mi tako rado zovemo našim, kao vlastito - dokazujući svoju nedvojbenu pripadnost suvremenom upavo postavljanjem pravih, ključnih pitanja našeg doba. A to je prije svega pitanje identiteta i sposobnosti da se (ne)izborimo za nj, zatim pitanje da li je u ovome danas koje je ostalo zakinuto za bilo koju vrst Utopije ljubav uopće moguća (kako ona romantična kakva se rađa između Glorije i don Jere, tako i ona u obitelji koja također ne odolijeva: ona Glorije i njenog oca), te pitanje manipulacije nemoćnim pojedincem od strane zatvorenih moćnih sustava."
