Neodvojive od njenog tijela, brane je od svih onih koji bi joj htjeli učiniti nažao, ali je i priječe da bude kao i sve druge djevojčice - ne može nikoga zagrliti, jer joj smetaju iglice, ne može proći neprimjećena ni u školi, ni na cesti, ni inače, ne može naći svoje mjesto na svijetu, jer nitko ne želi imati posla s tako neobičnom djevojčicom.
Neprihvaćena i neprilagođena i u školi, u u gradu, pa i u obitelji, Iglica pronalazi jedino mjesto gdje su neobični ljudi dobrodošli - cirkus. U društvu dva tužna klauna, stvara svoju točku, koju predstavlja gledateljima- zapravo svoju životnu priču, o iglicama koje bodu, ljudima koji se ljute jer ih iglice ozlijeđuju kad god dotaknu neobičnu djevojčicu i o svojoj nemogućnosti da ikad ikoga zagrli. Iako je u cirkusu našla i svoju obitelj i svoj dom, više od svega željela bi se riješiti iglica koje bodu, iako zna da bi bez njih ostala i bez svoje točke i bez cirkusa. Kada upozna gledatelja dovoljno pažljivog da primjeti koliko je njena točka zapravo tužna, Iglica pomisli i na nemoguće- da možda ipak postoji dječak koji je i sam dovoljno neobičan, koji je razumije i koji može iglicu po iglicu, iščupati sve iglice iz njenog tijela, i onu najveću iz srca, da napokon i ona, kao i sve druge djevojčice na ovom svijetu, smije nekoga zagrliti. Njezin mali gledatelj to joj i dokaže- ostati bez svojih iglica, ne znači ostati bez sebe samog, već samo bez onog zida koji dijeli od bliskosti s drugima. Dva tužna klauna ispraćaju svoju glavnu zvijezdu u stvarni svijet izvan cirkusa, nastavljajući svoje akrobacije i točke na trapezu.
Iglica je priča o posebnosti koju krije svaki čovjek, o odrastanju i o bolima i radostima koje prate taj proces, o vremenu kada se većina danas odraslih, a nekada djece, riješavala, jedne po jedne, svojih iglica, dok nije iščupala i onu najveću, koja vodi ravno u srce, kako bi napokon bili potpuno spremni na ljubav i suživot.
