Žena bez tijela središnji je dio tzv. Posmrtne trilogije Mate Matišića iz 2006. godine, koju još čine drame Sinovi umiru prvi i Ničiji sin. Cijela se trilogija bavi se nekim od ključnih etičkih dvojbi proizašlih iz ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, a karakterizira je neobičan spoj trilera, crnohumornih elemenata i ozbiljnog dramskog diskursa.
Iste godine kada je napisana, Žena bez tijela praizvedena je u Varaždinu u režiji Dražena Ferenčine, a dvije godine kasnije dobila je Nagradu publike 2008. godine na Sajmu dramskih tekstova u Heidelbergu na kojem je priređeno njezino koncertno čitanje. Radiodramska verzija u režiji Ranke Mesarić nagrađena je pak na festivalu Prix Europa u Berlinu. Isti je tekst do sada postavljan i u Turskoj, u istanbulskom kazalištu Devlet Tiyatrosunum, u režiji Kazima Aksarija, a u prosincu će biti premijerno izvedena u Litvi.
Kroz tragičnu priču o silovanoj ženi i njezinoj poslijeratnoj degradaciji, drama progovara o tematici ratnog zločina, ali ne iz perspektive zapovjedne odgovornosti, već iz ugla neposredne krivnje, preispitujući mogućnost oprosta,
U Zagrebačkom kazalištu mladih odlučili su Ženi bez tijela dati drugu domaću scensku šansu, a režiju predstave povjerili su doajenu i dobrom poznavatelju Matišićeva autorskog rukopisa Božidaru Violiću, koji o predstavi i tekstu kaže:
"...Bitna tema cijele Matišićeve trilogije su slučajevi branitelja samoubojica, koji se u nas pravdaju PTSP-om, kao da se radi o pošti i telegramu, a ne o intimi tih ljudi... Ti ljudi su reagirali na ono što se dogodilo nama - na rat. Šta su oni trebali biti? Ovce? U drami se radi o tome da ni njihov zapovjednik nije kriv. On sam kaže: “jesam li ja njih mogao spriječiti?”. Ti ljudi nisu u rat ušli kao zločinci, osobe s dosjeom. Oni su branili svoju zemlju i ljude. Strahota rata jest u tome što on od ljudi čini veće ili manje zvijeri. Ne može se ići u rat a da se ne puca. Da se ne reagira. Da se ne pokušava reagirati istom mjerom. Strašno je što smo se mi, kao napadnuti, našli u tim situacijama. Koje su poslije kod različitih pojedinaca imale različitu vrstu posljedica... Oni ne odgovaraju po sudovima, ali se ubijaju. Da i idu na sud, nitko ih ne bi osudio na smrt. U inozemstvu “Ženu bez tijela” ne čitaju kao komad o krvoločnoj zemlji, već kao tekst o ljudskoj nesreći."