Login za korisnike

Dantonova smrt (&TD)

Glumice koje francuski ne znaju ni čitati, igraju na francuskom priču o revoluciji. U Francuskoj. Režira – Oliver Frljić.

***

Svoju prvu dramu Dantonova smrt Georg Büchner (1813.-1837.) napisao je u 22. godini, samo dvije godine prije smrti. Tijekom studija, Büchnera je posebno zanimala povijest Francuske revolucije i smatrao je da neke ideje iz Francuske trebaju pokrenuti promjene u Njemačkoj. Pozvao je seljake na ustanak i tiskao letak s riječima "Sloboda kolibama. Smrt palačama." što je bilo dovoljno da ga se protjera iz zemlje.

Unatoč revolucionarnim idejama, u njegovoj drami se osjeća skepsa prema promjenama koje donosi revolucija i on si postavlja pitanje; kad revolucija prestaje? Pišući o Francuskoj revoluciji, Büchner usredotočuje radnju drame na razdoblje vladavine i razdora samih revolucionara.

U središtu je sukob Robespierra i Dantona ili dva različita nazora o tome kakva bi Francuska trebala biti nakon revolucije. Danton je već u prvoj sceni prikazan kao dekadentan čovjek; on vrijeme provodi kartajući u bordelu s prostitutkama koje na taj način prehranjuju svoje obitelji. Ipak, njegovi politički nazori su liberalni i tolerantni. Robespierra pak nazivaju kreposnim, on mirno odgovara Dantonu da je njegova savjest čista, no ubija sve one koji misle drugačije od njega jer «Krepost mora vladati uz pomoć terora.»

Robespierre smatra da Danton koči revoluciju, ne želi je provesti do kraja, i iako je Danton narodni heroj i njegov prijatelj, odlučuje ga pogubiti na giljotini. Tako se Danton nađe pred upravo onim sudom koji je sam osnovao i to bez mogućnosti da iznese obranu.

Učeni razgovori Dantona i njegovih prijatelja o bogu, moralu, postanku svijeta i smrti, smjenjuju se s grotesknim prikazima upravo te smrti na ulicama grada. Narod je gladan i žedan, a smiruje se krvlju i odsječenim glavama. Likovi kočijaša, krvnika, prostitutki i građana stapaju se u bezglavu masu koja viče sad za ovog, sad za onog, tek toliko da se nešto događa. Smrt tako postaje jedina zabava, jedino što im Robespierre može ponuditi da bi ih ušutkao.

Büchnerov tekst, isprva smatran dramom za čitanje, dugo je čekao na svoju prvu izvedbu - sve do 1902. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, mladi austrijski kompozitor Gottfried von Einem, po tekstu sklada operu, a 1963. nastaje i prvo filmsko uprizorenje.

http://www.youtube.com/watch?v=pN3ct0uYMGQ
Danton, r: Andrzej Wajda

Büchner je vezao svoju dramu uz Francusku revoluciju, no s obzirom da su sve revolucije slične, njegova drama je često služila kao nadahnuće ili komentar novih revolucija i na taj se način živo referirala na sadašnjost.

U Gavelli je u režiji Božidara Violića postavljena 1969. godine; a 20 godina kasnije u istom je teatru vlastitu verziju režirao Petar Večeka 2009. na sceni HNK Zagreb i gost iz inozemstva - Hansgünther Heyme.

Najnoviju produkciju istog teksta režira Oliver Frljić, koji je  svoj koncept predstavio ovako:

"Predstava "Dantonova smrt" nastala je kao rezultat promišljanja načina na koji je moguće izvođače, uz pretpostavku rada na tekstualnom materijalu, privremeno izbaciti iz reprezentacijskog režima. Zbog toga je odlučeno da tekstualni materijali budu na francuskom. Kako glumice koje sudjeluju u ovom projektu ne znaju francuski ni na razini čitanja, pojavio se problem izvedbe unutar jednog nepoznatom kodu, kodu koji posjeduje određenu konzistenciju, ali koji je izvođačicama u ovome slučaju nepoznat. Na taj su način stavljene u poziciju sondi koje pretražuju prostor mogućih formi. Pod prostorom mogućih formi podrazumijevam prostor mogućih (verbalnih) izvedbenih formi. U slučaju tekstualnih materijala više ne postoji izvanjski princip koji bi ga organizirao (što je prethodno bilo pretpostavljeno značenje rečenice). Rad na francuskom kao pretpostavku uzima i situaciju u kojoj izvedba neće biti objektificirana u obliku određenog gledateljskog iskustva zasnovanog na verbalnoj komunikaciji (u jednog dijela publike zbog činjenice nepoznavanja jezika na kojem je izvedba, a kod drugog dijela publike zbog, s obzirom na francuski jezički standard, "lošeg" francuskog).

Rad s tekstualnim materijalima na francuskom naizgled ostaje unutar paradigme dramskog kazališta, jer stvara situaciju u kojoj se čini da tekst (pisani predložak koje glumice izgovaraju) organizira ono što se zbiva, u smislu da scensko zbivanje kao svoj pogon koristi dešifriranje autorovih intencija. Međutim, izbor francuskog prijevoda radi upravo na temeljitom raskidu s bilo čime što bi se moglo pojaviti kao princip jedinstva i značenja, te jedinstvenog značenja. Naglasak je na proizvodnji iskustva kod izvođačica koje za polazište nema označeni sadržaj, nego susret s relativnim kontinuumom znakova. Jedan od daljnjih smjerova u radu je pokušaj poopćenja ovog modela i na druge razine izvedbe."


Odgovori