Podsjetimo, mit o Orestu i Elektri obilježen je osvetničkim naumom brata i sestre prema majci Klitemnestri koja je ubila njihovog oca Agamemnona zbog nevjere i žrtvovanja kćeri Ifigenije tijekom Trojanskog rata. Nakon Agamemnonove smrti, Klitemnestra se udaje za njegovog rođaka Egista i preuzima prijestolje. Orest je u izgnanstvu iz straha jer predstavlja prijetnju Egistovom i Klitemnestrinom prijestolju kao pravi nasljednik trona nakon Agamemnonove smrti, a Elektra, uvjerena da joj je brat mrtav, žudi za prilikom da osveti oca. U času kad se Orest vrati, on i Elektra zajedno ubijaju Klitemnestru i Egista.
Već u samom početku razvoja kazališta, sva trojica najpoznatijih grčkih tragičara – Eshil, Sofoklo i Euripid - bavili su se upravo likom Elektre i dok su se prva dvojica držala preciznijeg mitskog okvira, Euripid je, kao što je to često činio u svojim dramama, svojoj Elektri dodao suvremeni kontekst i realistične pojedinosti. U njegovoj tragediji Elektra je udana za lokalnog seljaka posredstvom Klitemnestre i Egista kako bi se osigurali od pokušaja osvete njene djece koja ne bi bila plemenitog porijekla, pa ne bi ni posjedovala tu želju. Kroz gotovo sve književno-stilske epohe koje su uslijedile javljale su se dramske obrade mita o Elektri pa su o njoj pisali Ciceron, Jean Giraudoux, Hugo von Hofmannsthal, Jean Paul Sartre, Danilo Kiš, Eugene O'Neill, Luis Alfaro i drugi, a simboliku Elektrinog lika iskoristio je i slavni švedski modernistički redatelj Ingmar Bergman u Personi, jednom od svojih najznačajnijih filmova.
U INK odlučili su predstavu napraviti prema daptaciji Euripidova teksta što ju je napravila Mani Gotovac, a o konceptu predstave njezina dramaturginja Željka Udovičić kaže:
Mit i sam Euripid, pa tako i mi tijekom rada na predstavi, koristimo tek kao svima poznatu priču koju je upravo stoga moguće prepoznatljivo konvertirati, uzimamo je kao sredstvo koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kod Euripida vrijeme je radnje poslije Trojanskog rata, a kod nas također ovo naše poslijeratno vrijeme okićeno počecima višestranačja, demokratskih promjena) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno preplašeno onim što će doći. Tako mitski likovi postaju njegovi, ali i naši suvremenici – rastrgani prilikama koje su ih zatekle, moralnim dvojbama, pogrešnim odlukama slobodnim od Bogova.
Režiju potpisuje Damir Zlatar Frey.