Pred ljeto 2006. kao prva knjiga u nas čijem su izdavanju posredovali književni agenti, pojavile su se 'Metastaze' Alena Bovića. Odmah se ustanovilo da je ime autora zapravo pseudonim, ali se do Božića iste godine i objave nominacija za nagradu Kiklop – nije znalo – čiji.
Kontroverzne priče smještene u zagrebački milje alkoholičara, narkomana, lopova i nasilnika’, pojedini su kritičari proglasili domaćom verzijom Trainspottinga, a svi su uglas hvalili i minucioznu grafičku operemu knjige.
Potom se zbog sirenskog zova potencijalne nagrade otkrilo da o svim mogućim opijatima natopljenu priču o pet prijatelja, ‘ružnom, prljavom, zlom i još gorem’ nije napisao nito od u nas etabliranih autora, ni netko iz tima doktora Sakomana, već da su ‘Metastaze’ prvijenac mirnog zagrebačkog ginekologa po imenu - Ivo Balenović. On je, kaže, počeo pisati zato je se u njemu ‘nakupila frustracija svim onim što sam gledao i slušao, cijelom situacijom u društvu’.
Balenović odnosno Bović na kraju Kiklopa nisu dobili, ali su što zahvaljujući prethodno dignutoj medijskoj buri, što svom urođenom šarmu, petorica prijatelja iz haustora br. 5 u jednom zagrebačkom kvartu, postala su hit i prema službenoj KIS-ovoj listi iz lipnja 2007., 12. najprodavanija knjiga u protekle 2.5 godine.
Po 'Metastazama' sam autor i redatelj Branko Schmidt pripremaju i film, dok se adaptacije romana u kazalište, i to Kerempuh, prihvatio Boris Svrtan, koji predstavu najavljuje riječima: 'I najgori horor-trip je prema ovom erotska masaža.'
Službena najava još kaže kako predstava prati sudbinu likova slučajno zatečenih 2007. u jednom zagrebačkom kvartu između Save i pruge, koji se nimalo ne razlikuje od bilo kojeg rubnog kvarta u Hrvatskoj, Europi ili svijetu, te kako njihova lokalna kvartovska priča sa svojim apsurdnim i bolnim obratima postaje univerzalna i prepoznatljiva, dijagnosticirana kao metastaza u društvenom tkivu.
