... pogotovo ako ih tražite u svim izvedbenim disciplinama i na nekoliko kontinenata, a sve u godini koju su u cijelom kazališnom svijetu obilježila dva oprečna fenomena: povratak istinskom spektaklu i snažan prodor dokumentarizma u izvedbene umjetnosti.

Ovaj je izbor stoga više asocijativan nego normativan, a važan kriterij u njegovu sastavljanju bila je i mogućnost da odabrane naslove pogledati možete i sami, bilo uživo, bilo na snimkama. Od najskuplje predstave svih vremena do domaćeg recesijskog 'no-budget' projekta, od skandala do hita, jedan od mogućih pogleda na kazališnu 2011. izgleda ovako...

iznenađenje: Anna Nicole, The Party Always Ends

skladatelj: Mark-Anthony Turnage
libretist: Richard Thomas
redatelj: Richard Jones
produkcija:ROH

Kad je Royal Opera u Covent Gardenu 2008. objavila da priprema predstavu o, godinu dana ranije preminuloj Anne Nicole Smith, zgražanje je skoro pa bilo – jednoglasno. Playboyeva zečica i posrnula starleta kao glavni lik na sceni jedne od najvećih opernih kuća svijeta?

Tri godine kasnije, ispostavilo ne samo da je moguće, nego i da je – hit! Operna diva u mikro-kostimu sa makro silikonskim grudima, striptizete, ples oko štange, likovi novinara s kamerama umjesto glava i još sva sila drugih čudesa iz 'slikovnice' Richarda Jonesa,  u Covent Gardenu su dočekani s ovacijama, a čak je i svečani zastor na kojem su inače inicijali britanske kraljice prigodno izmjenjen u onaj s natpisom 'A  n  R' iliti Anna Nicole Regina!

Predstava prilično vjerno prati životni put djevojke iz američke provincije, koja je 1993. postala Playboyeva Playmate of the Year, te se potom udala za 62 godine starijeg naftnog mogula - J. Howarda Marshalla. Malo tko je vjerovao u njezino zakljinjanje kako je po srijedi brak iz ljubavi, a ne iz računa, a kako je Marshall ubrzo umro, Anna se s njegovim sinom sporila oko nasljedstva. Potom je ljubovala sa 'zloglasnim' Howardom Sternom, doživjela smrt vlastitog sina, sudila se oko očinstva svoje kćeri te potom usred niza sudskih procesa, skončala u hotelskoj sobi od prevelike doze tableta.

'Nevjerojatna priča. Vrlo operna i tužna. Ona je bila vrlo inteligentna dama s jednom jedinom manom – nije mogla živjeti bez poveće doze analgetikaPrava američka priča, a ja obožavam američku kulturu. Njihove priče kao da funkciniraju na većem, epskom nivou i posebno su prikladne za opere.', pojasnio je svoje motive još na početku rada na operi njezin liberist  Richarda Thomas.

Koliko je pri tom bio ozbiljan pojašnjava podatak da je njegova prethodna uspješnica bila 'Jerry Springer, the Opera' u londonskom National Theatreu. U toj višestruko nagrađenoj predstavi inspiriranoj istoimenim tv showom jedan od likova bio je i Isus u pelenama, koji priznaje ‘da je malo gay’ zbog čega je emitiranje snimke na BBC2 2005. rezultiralo s čak 55.000 pritužbi gledatelja i velikom protestnom kampanjom organizacije Christian Voice.

'Anna Nicole, The Party Always Ends' nije izazvala takve reakcije, ali jest ovacije publike koja je razgrabila ulaznice za sve izvedbe opere koju je skladao ugledni Mark-Anthony Turnage, a njom ravnao sam glazbeni šef Covent Gardena - Antonio Pappano.

Najveće zasluge za to, slažu se svi, pripadaju danskoj sopranistici fantastične energije i superiorna glasa, Eve-Marie Westbroek, koja je godinu dana prije Anne u ROH-u pjevala Šostakovičevu 'Lady Macbeth Mcenskog okruga', a travnju ove godine i Sieglindu na premijeri Lapageove 'Die Walküre' u Metu.

New York Times je pak posebno pohvalio glazbu, proglašavajući 'Annu' svojevrsnom kombinacijom Bizetove Carmen, Bergove Lulu i Weill-Brechtove Jenny, što je kompliment koji je doista teško nadmašiti. Mark-Anthony Turnage, doista je posezao za citatima Weilla, ali i i za grčkim korovima, njemu omiljenim jazzom i modernističkim nasljeđem skladatelja poput Harrisona Birtwistlea.

Uz poneki disonantni ton (poput onaj londonskog The Guardiana), opći je zaključak bio kako je 'Anna Nicole'  sjajna predstava o konzumerističkoj kulturi i 'silovanju američkog sna', u kojoj je parada 'alkohola, droge, psovki  i kiča', tek okvir a ne svrha.

Upravi Royal Opere Covent Garden to je, očito, bilo jasno još 2008. kad je cijeli projekt i naručila. I tu se zapravo krije najveća pouka projekta 'Anna'. Najveće i najizdašnje subvencionirane institucije trebale bi biti i one koje najviše riskiraju, jer za to imaju i prostora i mogućnosti.

U to se uvjeriti možete i sami, jer je 'Anna Nicole, The Party Always Ends' dostupna kao DVD izdanje.

 

Odgovori