Niz predstava na ratne teme, u kojemu smo dosad vidjeli Imitatore glasova i Kučkine sinove, autorski dvojac Jelena Kovačić & Anica Tomić nastavlja u ZeKaeMu predstavom Oprostite, mogu li vam ispričati...?
Ista je kažu pokušaj odgovora na pitanje kako ispričati priču, odnosno da li ju je uopće potrebno ispričati? Pitanje je dvostruko, jer je naime, istovremeno postavljeno i autorima i likovima koji se podjednako bore sa zadatkom i neizvjesnošću pokušaja.
Autorice nadalje objašnjavaju:
Jedna obitelj. U jednom vrtu. Nazdravlja. Pleše. Glazba u pozadini. Rastu tulipani. Četiri čovjeka sjede za stolom. Pokušavaju se fotografirati. Fotografija zahtijeva odgovarajuću pozu i odgovarajući smiješak. Kontrolirane emocije. Kontrolirani pokret. Nasilno ispunjavaju jedno dokono poslijepodne. Smijeh ne smije zamrijeti. Rečenice su slučajne. Situacija je poznata. Vrijeme prolazi. Nije važno tko su, ni zašto su ovdje. Važno je da sjede, da plešu, da se smiju. Smijeh postaje glavna replika. A oni postaju opće mjesto. A voljeli bi biti likovi. Zato pričaju. Neke priče. Možda čak i svoje priče. Jednom se dogodio rat. Oni nemaju ništa s tim. Jednom je za tim stolom sjedio jedan otac. A onda je poginuo. To je važno. Ali oni ne žele da im bude važno. Voljeli bi o tome pričati. Ali ih to ne zanima. Zašto da pričaju, kad se mogu smijati?. Htjeli bi da ih zanima, ali ih ne zanima. I tome nema pomoći. Zašto bi ih zanimalo? Ako nešto kažu o sebi, možda postanu likovi. Ali njihove su priče opće mjesto. Postoji na stotine takvih priča. Sve su obitelji sretne na svoj način. Njih usrećuje fotografiranje. Htjeli bi imati cijeli album. Ali nikako da pronađu pravo mjesto. Hiperzainteresirani za dobru pozu. Utrajavaju u smijehu. Tišine ne smije biti. Smijeh je perverzija. Taoci su smijeha i jednog stola od kojeg se ne žele odvojiti. Stol je sigurno mjesto. Za njim se smije dokoličariti. I nazdravljati. I piti Martini. Ili nešto drugo. Možda će pričanje nešto promijeniti. Taoci su i društvene traume koja neprestano producira priče, iako one nikog ne zanimaju. Tako se barem čini. Čitale smo Brechta. O vojniku iz La Siota. On ima neobičnu sposobnost, da stoji nepomičan. Nezaposlen je. Stoji na jednom trgu i naplaćuje svoju nepomičnost. Svoju neosjetljivost. Tako barem kaže, da je neosjetljiv. Čitale smo Barthesa. Što se zapravo može reći o nečijoj smrti? Fotografija će možda osigurati sjećanje. Nismo htjele ništa pričati. Željele smo da likovi žele pričati. Potreba za pričanjem priče važnija je od priče same. Oprostite, mogu li vam ispričati...? Naravno. I onda pričaju. Ostali čak i slušaju. Nezainteresirano. Pogled u objektiv. I opet smiješak. Potreba za srećom važnija je od sreće same. Treba pronaći odgovarajući model sreće. Zato treba sjediti za stolom. I smijati se. I napraviti jednu dobru fotografiju da nikad ne zaborave koliko sretni mogu biti.