Login za korisnike

Noć performansa

Perforacijska noć performansa predstavlja radove sedmoro umjetnika: Siniše Labrovića, Slavena Tolja, Luke Dragića, Daniela Šurjana, Željka Zorice, Filipa Jovanovskog i Olivera Josifovskog.

***

Siniša Labrović: Ka horizontu

Siniša Labrović konceptualni je umjetnik rodom iz Sinja, koji se u svojim performansima, često na smion i vrlo domišljat način, bavi aktualnim temama. Svoje je radove izlagao i izvodio na više desetaka samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je brojnih performansa primarno društveno angažiranog karaktera koji se odlikuju istodobno suptilnom i britkom kritikom suvremenog života, svakodnevice i kulture medija. Većini njegovih performansa svojstven je osobit odnos umjetnika i publike temelje na suodgovornosti i uzajamnosti. Snaga njegova djela počiva u ponekad i nelagodnoj situaciji u kojoj je publika prinuđena, svojim postupcima i reakcijama, hodati po rubu etički prihvatljivog.
U performansu Ka horizontu ovoga se puta poigrava idejom klimatskih promjena, ali i evolucije društva općenito. Stojeći nag, samo s krznom na glavi, na traci za trčanje u civiliziranom prostoru vrlo slikovito otkriva svoj pogled na razvoj civiliziranog društva. Trčeći do iznemoglosti na traci, ne samo da daje svoju viziju evolucije i načina na koji ona djeluje na klimatske i društvene promjene, već utječe i na publiku kojoj ostavlja dovoljno prostora kako bi sama promišljala i kreirala svoje stavove na tu temu.

Slaven Tolj: Kako se ponovno zacrvenjeti?

Slaven Tolj je dubrovački multimedijalni umjetnik i kustos međunarodno priznatog rada u vidu instalacija, body arta i performansa britke političke te kulturno društvene kritike. U početku referirajući na ratna iskustva, proširuje obzore i teme vezane za političke promjene te pojavu multikulturalnosti i globalizacije. Također, jedan je od osnivača i od 1988. i voditelj Art radionice Lazareti iz Dubrovnika. Premda je jedan od međunarodno priznatijih domaćih umjetnika koji je sudjelovao na brojnim uglednim grupnim izložbama, relativno rijetko izlaže svoje radove, osobito u Hrvatskoj. Kako se ponovno zacrvenjeti? istražuje ideju nestanka
određenih emocija s mape svakodnevne komunikacije. Razmatrajući općenit nedostatak fizičkih reakcija na osjećaje ili nedostatak samih osjećaja, posebno se osvrće na osjećaj srama ili sramežljivosti. Ti su osjećaji u modernom društvu gotovo nužno percipirani kao negativni ili neugodni. Ipak, postoji li neka neposredna, iskrena i nepatvorena strana istih? Ne pamteći kada se posljednji put zacrvenio, umjetnik poseže za situacijskim ili estetskim pomagalima ne bi li postigao autentičan osjećaj ili se, barem simulirajući ga, približio onom izvornom. U nostalgičnoj potrazi za vlastitom reakcijom na svijet koji je možda izgubljen, nastoji vratiti sjećanje tijela….

“Bit ću sramežljiv, tj. sramit ću se kao nekad... u normalnoj komunikaciji s ljudima koji se već budu tamo našli.”

Luka Dragić: Moje ruke su čiste

Luka Dragić, glumac, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, član ansambla Drame HNK u Zagrebu te asistent katedre scenskog govora na Akademiji. Ovo mu je prvi performans u kojem se pojavljuje kao autor.

Voda. Prapočelo života. Kolijevka života. Koliko nam znači? Koliko vrijedi kap vode? Koliko vrijedi jedna časa? Koliko vrijedi jedna čaša u pustinji? Nešto vrijedi onoliko koliko smo spremni dati za to. Dok litre vode nestaju u odvodu, negdje postoji balistička raketa koja će jednom poletjeti u ime par kapi. Tiče li nas se to? Nestaje li u odvodu i naša savjest? Kad zatvorimo slavinu nakon tuširanja, jesmo li zaista čisti?

Kroz tuš protječe litra vode u 27 sekundi. 10 minuta, 20 minuta…45 minuta. Koliko će netko jednom platiti ugodu nečim puno većim od računa za vodu? Ritual pročišćenja vodom poznat je gotovo u svim civilizacijama. Što smo to pročistili? Kad budućnost optuži našu ‘ne svijest’, u odvodu nećemo pronaći krivnju, samo vodu. Performans se bavi pitanjima ljudske svijesti o okolini u kojoj živi, o svijesti o posljedicama i lančanoj reakciji koju izazivaju neke potpuno banalne radnje, integrirane u svakodnevni život i civilizacijske norme.

Daniel Šurjan: Ekološki uzgoj

Daniel Šurjan u svojem se radu bavi promišljanjem umjetnosti, odnosa objektivnosti i subjektivnosti i kulturološkog programiranja kroz fizičko tijelo. Ono je i glavna preokupacija svih promišljanja i neiscrpna motivacija i inspiracija njegovih performansa i video radova. Žarišna točka performansa ovog nekadašnjeg pedersko-lezbijskog aktivista je težnja za ostvarivanjem verbalne komunikacije s publikom na zadanu temu, odnosno želja da čuje stavove i razmišljanja publike o performansu i temi koju obrađuje.

Ekološki uzgoj tematizira ekološki i biodinamički uzgoj hrane, njeno certificiranje, proklamirane visoke ekološke standarde trgovca i proizvođača i njihov marketing. Jesu li ti certifikati samo marketinški trik? Tko je odgovoran za proturječnost proklamiranih ekoloških standarda i marketinških praksi?

Željko Zorica: Misa za Jamesa Leeja

Željko Zorica aktivan je na hrvatskoj umjetničkoj sceni od 1976. na raznim umjetničkim poljima: sudionik Kugla Glumišta, scenograf, kreator lutaka, dramskih tekstova, grafički dizajner, pisac te osnivač kazališnih grupa Ulješura, Kačinsky Trupa i Uplašene žirafe. Autor je stripova (serijal Mumije, Ed Killer Head itd.) te osnivač grupe ZZOT (1982.) koja istražuje medij stripa i vizualnih umjetnosti. Napisao je knjige iz serijala Fantastični bestijarij Europe i brojne slikovnice. Pokretač je i organizator više značajnih inicijativa i festivala te umjetničke organizacije Studio Artless (2004.) koja producira umjetnička događanja. Dobitnik je više nagrada u raznim umjetničkim disciplinama (dizajn, strip, scenografija, socijalne akcije).

Jutarnji list od četvrtka 2. rujna 2010. na 14. i 15. stranici donosi tekst M.Hrupića o talačkoj krizi u zgradi Discovery Channela. Napadač James Lee je ubijen, a taoci oslobođeni. Oprema teksta i ton članka ponukali su Željka Zoricu na istraživanje. Pokazalo se kako je Lee kontroverzna osoba koja je pokušavala obraniti planet Zemlju od ljudi. Lee je zamislio iskoristiti medij televizije kako bi poput mnogih TV propovjednika širio svoje učenje temeljeno na knjigama Malthusa, Darwina i Ala Gorea, poigravao se povezujući propast burze s teorijama Charlesa Ponzija, tvorca piramide sreće. Misa za Jamesa Leeja je amalgam tekstova, vijesti, snimki i mišljenja o Jamesu Leeju. Misa je društvo koje gradimo i u kojem živimo.

Filip Jovanovski: 28.3.1934.

Filip Jovanovski, rođen 1979. u Bitoli,  arhitekt je i vizualni umjetnik. Svojim radom istražuje granice među medijima dizajna, kazališta, videa, filma i instalacije kao i interdisciplinarne veze među njima. Sudjelovao je na mnogim kazališnim i filmskim festivalima na potezu od Balkana do Japana. Direktor AKTO umjetničkog festivala, također je i organizator i kustos brojnih grupnih izložbi, a njegovi su radovi na području scenografije, videa, kratkog i dokumentarnog filma priznati brojnim nagradama.

U ovoj instalaciji, koja je zapravo rekonstrukcija značajnog trenutka u povijesti grada Bitole koji se dogodio 28.3.1934. godine. Naziv dolazi od datuma kada se održala koktel zabava, u elitnim krugovima poznate pod imenom „koktel za (najmanje) dvoje ljubavnika“. Zabavi je prisustvovalo 335 Bitoljana, od čega 34 heteroseksualnih parova, 16 istospolnih parova, 67 trojki te 24 osobe nedefiniranih sklonosti. Koktel je kušalo 234 osobe, od kojih je 59 završilo s težim posljedicama, 38 njih je patilo od trajnih oštećenja neke vrste, a ostatak je preminuo. Nakon te katastrofe, grad je Bitola odlučio ovjekovječiti taj trenutak i u čast nesretnim parovima izložiti svoj dio sjećanja u svom gradskom muzeju.

Oliver Josifovski: Requiem for... 28.3.1934.

Oliver Josifovski, mladi makedonski glazbenik, do sada je izdao osam studijskih albuma, gostovao je na brojnim festivalima i koncertima širom svijeta. Od 2000. godine počeo je graditi sustav kojeg je nazvao Olistaklofoni, koji radi uz pomoć ponavljanja vibracija (oscilacija) tijela koje proizvodi zvuk u jednoj sekundi.

Ovaj glazbeni performans inspiriran je događajima 28. ožujka 1934., a izvodi se na olistaklofonima. Olistafoklon izgleda poput muzičkog laboratorija u kojem intuicija upravlja svime, a sve potiče maštu. Video, zvuk i svjetlo zajedno s jednostavnih glazbenim oblicima naših predaka kroz dodekafonsku glazbu doseže elektronsku fuziju našeg stoljeća. Proizvod je fragmentarna glazba na margini između svjesnog i nesvjesnog, između improvizirane i pisane glazbe.


Odgovori