Priča je, vjerujemo, dobro poznata: radnja je smještena u Rim, gdje boravi mladi Dubrovčanin Maro trošeći novac na zabavu i lagodan život. Njegov otac dundo Maroje stiže u Rim kako bi urazumio mladića i vratio ga na pravi put, a kroz Rim Marin Držić zapravo priča priču o Dubrovniku. Maru pomaže, ili odmaže, kako se uzme, sluga Pomet, čija veza s Petrunjelom čini drugu, ali zato ne i manje važnu liniju teksta. Ova komedija, kao uostalom i druga Držićeva djela, nalazi svoje uzore u talijanskoj renesansnoj komediji koja je, opet, često slijedila antičke predloške. A da je već zloupotrebljeni nešto kasniji pisac William Shakespeare mogao čitati hrvatski, sigurno bi se neka prerada Držića našla u njegovu opusu.
Osim što je izazov za glumce, kanonski pisac svakako je i izazov za redatelja. Držić je svoje tekstove uglavnom postavljao sam, s nekolicinom prijatelja koji bi se okupljali u glumačkim družinama pod raznim imenima, od kojih je svakako najpoznatija Njarnjasi, a virus kazališta uhvatio je još za vremena studija u Sieni, gdje je čak i bio kažnjen zbog izvođenja predstave usprokos zabrani. Zabrane i kazne pratile su i ostatak Držićeva života - zbog političkog djelovanja često je proganjan, a urotnička pisma, pronađena 1938., u kojima poziva na rušenje tadašnje vlasti u Dubrovniku, i danas su predmet istraživanja i rasprave.