U veselim kombinacijama opernih jednočinki s kraja 19. stoljeća, HNK Osijek odlučio je ovoga puta spojiti hladnu i osvetoljubivu Rusiju, te temperamentnu i, hm, također osvetoljubivu Italiju. Pogledajmo o čemu je riječ...
Prvi na repertoaru je jedan jedini - Pietro Mascagni, kojem vjerojatno nije bilo lako – nakon 16 skladanih opera, publika i kritika ipak za najbolje što je ikad stvorio izdvajaju Cavalleriu rusticanu, njegovo prvo djelo, koje je prijavio kao rad na natječaju za mlade skladatelje.
Uzevši kao predložak poznatu dramu Giovannia Verge, koju je ovaj napisao prema vlastitoj noveli, i to specijalno za glumicu Eleonoru Duse, Mascagni je zatražio libreto na tu temu od Guida Menascia i Giovannia Targioni – Tozzettia, koji su mladom skladatelju rascjepkane dijelove slali u više navrata. Ipak, to nije spriječilo Mascagnija da napravi hit i dotična jednočinka je pobijedila na milanskom natječaju, i to među čak 73 prijavljene opere.
1890. Cavalleria rusticana ili u prijevodu Seosko viteštvo konačno je premijerno izvedeno u Rimu, a priče o apsolutnoj histeriji i oduševljenju publike, te apsurdnim brojem naklona kojima su glumci i mladi Mascagni bili počašćeni, poznate su gotovo jednako kao i sama opera.
A što bi tako strašno oduševilo talijane s kraja 19. stoljeća (a i mnoge ljubitelje ove poznate jednočinke kasnije) jest naravno – ljubavna strast, prijevara i osveta!
Kada se mladi Turiddu vrati iz rata zatječe svoju veliku ljubav Lolu u braku s drugim – i to prosperitetnim Alfiom. Da bi prebolio Lolu, Turiddu zavodi mladu i lijepu seosku djevojku Santuzzu. No, prvom prilikom, odnosno Alfijeim odlaskom iz sela, Lola se osvećuje Santuzzi, te zavodi ponovno Turidda. Nesretna Santuzza to saznaje, no pokušava spasiti voljenog Turrida od nesreće koja je neizbježna – Alfio se vraća u selo i saznaje za aferu Lole i Turrida. Dvojica muškaraca pred trgom punih ljudi pozdravljaju se po posljednji put i odlaze na obračun, a tragičan glas iz pozadine konačno i zasigurno javlja vijest o Turridovoj smrti.
A da Cavalleria ne bi bila usamljena na sceni, odmah nakon nje slijedi još jedan uspješni prvijenac, ovoga puta Sergeja Rahmanjinova. Iako oslobođen života poput Mascanijevog u kojem mu je prvo djelo proglašeno i najboljim, Rahmanjinov sa svojim talijanskim kolegom dijeli jednu zajedničku crtu, a to je da je i njegov Aleko u jednom činu rezultat zavidnog opernog prvijenca koji je napisan – ni manje ni više nego kao diplomski rad. Libreto je napisao sjajni Vladimir Njemirovič-Dančenko, i to po Puškinovoj poemi Cigani, a premijera je dočekana u Moskvi 1893.
Dobrostojeći mladić Aleko, zamoren svojim lagodnim životom, bježi s grupom cigana, željan pustolovine i slobode. Ipak, u tome uživa sve dok ne upozna lijepu ciganku Zemfiru, koja ga posve očara svojim nevjerojatnim hm... smislom za humor. No, kako je Zemfira po prirodi ipak jedna slobodna i razigrana djevojka, Aleko počinje sumnjati da ona ima ljubavnika, i bez konkretnog saznanja o tome da li je to i istina, posesivni mladić je ubija, a za kaznu cigani ga izbacuju iz svoje zajednice.
Dakle, svi željni strasti, osvete, krvi i seksa (naravno, na dobar, stari devetnaestostoljetni način) pravac HNK Osijek na Aleko i Cavalleriu, i to pod ravnanjem dirigenata Ive Lipanovića i Mladena Tutavca, a u režiji Joška Juvančića.
