Edip

DATUM PREMIJERE:
GODINA:
PRODUKCIJA:
VRSTA:
NAZIV IZVORNIKA:
OCJENA PUBLIKE:
12345
Senka i Seneka. U Hotelu Bulić.

Kako se najbolje ponašati u nesigurnom svijetu, koji daleko više investira u kontrolu nego u razumijevanje stvari, živjeti u njemu bez čvrstog uporišta te pretpostavljanja najgoreg o drugome i toga da o njemu ništa ne zna? Čemu može težiti pojedinac, pod sretnom pretpostavkom da nije daleko od sebe, stranac, uljez ili beskućnik u vlastitom identitetu, postoji li još način preko koga ćete razvijati svoje bolje ja? Može li pojedinac nešto više izuzev odvrnuti pogled od strahota i zatvoriti se u svoj svijet smanjene otvorenosti, ima li tu još kakve slobode?

To su samo neka od pitaja što ih postavlja nova predstava kazališta Hotel Bulić, a koja nastaje prema Senekinom Edipu.

Službena najava kaže:

"Seneka je puno sumorniji od svog prethodnika, tvorca arhetipa. Povlačeći svoje junake od onostranog u mračne prizore izazvane krivnjom i kaznom, razotkriva nam se, želimo li to vidjeti, kontinuum i sinkronicitet pitanja ljudske prirode, pogrešnog djelovanja, sposobnosti i volje uvida u vlastitu osobnost, njezine slabosti. Iz tih slika sve krvari, psuje i proklinje, jedan život zamjenjuje se drugim, a “mnoštvo moli smrt, vjetar prži udove i curi crna krv, probija iz prsnutih žila”. I nisu to prizori bliže ili dalje postapokalipse iz neke epske igrane franšize, to je podsjećanje na destrukciju iz same kolijevke civilizacije. Dramski prodire do našeg vremena i njegovih konstelacija i nelagoda. Je li taj Edip dijete koje prolazi kroz vrijeme otkrivajući nam kontinuum? Krivnja nema mogućnost prestanka. Djeluje kao sudbina. Prenosi se s koljena na koljeno. Postajemo li "već od dana kad prvi udahnuo sam zrak - dostojan smrti", postajemo li, kao vrsta, krivci rođenjem? Udruženi nekim tajnim genetskim kodom koji uvijek upućuje na nešto drugo, skriveno, vulgarno, sirovo, divlje, revoltirano, okrutno i stvarno. Krivnja je stvorila veliku literaturu. Jer potisnuta dosiže razinu najjačih osjećaja. Ona je destruktivni pokretač, izvlači zatajeno. Ukazuje na djela, često vrišteći, ne bi li konačno bila prepoznata, a djela pouzdano govore o identitetu.

Čini se kao da traje neki povijesni prešutni pristanak na podređenost tamnijoj strani čovjekove osobnosti, pa u sklopu toga uvijek nekako malne prirodno dolazi da nasilje u ljudskim rukama ispadne pouzdanijim izborom od ljubavi, ratovi od mira, obmana od istine, narcizam ili komoditet od mudrosti. Bez ikakve misli ili s naivnom mišlju, kako naredne generacije neće zahvatiti metastaze takvih izbora. Kako se takav historijat neće pretvoriti u osuđenost, stalnu blizinu zla, genetski zapis vrste koja je u posljednjih desetak tisuća godina najutjecajnija vrsta na planeti.

Seneka tako, iako nije autor arhetipa već pretvara poznati klasični siže, dotiče u bit čovjeka, njegov Edip pruža ruku suvremenom batrgajući se svim udovima u destrukciji i vježbama iz krivnje, vremenski univerzalan. Odgoda u spoju s opsesivnim traganjem, kao stapanje sunca i makije, potencira tu glad za tragedijom, i nelagodu koju izaziva tekst i u današnjem svijetu. S tim osjećajem nelagode ne možemo se i ne zapitati zašto unatoč tisućljetnim potragama i iskustvima u samospoznavanju, čovječanstvo ustrajava na samodestrukciji, zaboravu ljudskosti, arogantnoj i priglupoj samodopadnosti."

Predstavu režira Senka Bulić.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter