Veseo kao ptica, mudar kao knjiga i dobar kao sunce, maleni i hrabri šegrt postao je ljubimcem dječje publike od dana prvoga objavljivanja toga kratkog romana 1913. u izdanju Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora. Hlapićev bijeg od majstora Mrkonje, susret sa Crnim čovjekom, s djevojčicom Gitom, doživljaji na selu, na sajmu i cirkusu, te sretan svršetak velike pustolovine, postali su duhovnom svojinom mnogih naraštaja.
Evo kako je drugi jedan velikan hrvatske književnosti, Antun Gustav Matoš, pisao o "Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića": "Pročitavši tu prekrasnu knjižicu, bijah iznenađen kao pri otkriću malog remek-djela … Ovo djelo gđe Brlić Mažuranić spada među one vrlo rijetke pripovijetke, što su doduše pisane za djecu, ali ih ne čitaju s nasladom samo mali i neuki, već i odrasli. Najbolje knjige čovječanstva tako su pisane: Homer, Don Quijote, Robinson Crusoe, Guliverova putovanja … Sav čar njezinoga pričanja dolazi otud, što ona savršenim stilom priča i opaža samo ono, što u ovakovim prilikama može osjetiti i doživjeti jedino naivni mali čizmarski šegrt. Tek tu i tamo skida masku u humorističkim opaskama, inače sasvim slučajnim, sasvim u stilu naivne cjeline, pa taj humor, fin, blag i do milosrđa nježan, opaža tek odrastao čitalac, a iz knjižice kao rijetki i ženski miris opaja ta fina ironija kao iz kakve rafinirane, jednostavne priče A. Francea."