Predstava Tracks drugi je dio trilogije Teorija performansa budućnosti, ili Jedini način spasa od masakra jest taj da mu postanemo autori? koja se, kažu autori: "temelji na dramaturgiji rezonancija i specifičnih frekvencija kako bi otvorila pristup određenim prostorima, povijesnim, mentalnim i imaginarnim arhitekturama. Svi zidovi ne opasavaju iste praznine. Svi prostori nemaju istu frekvenciju. Sve što vibrira izmedju 20 Hz i 20 kHz proizvodi zvuk. Dr. David Kemp je 1978. godine prislonio uho na mikrofon i prvi shvatio da i samo uho proizvodi zvukove."
Prvi dio rečene trilogije bila je predstava I AM 1984, koja je "napravila smo nacrt mentalnog grananja BM (avatara izvođačice Barbare Matijević) kroz upotrebu crteža", dok se 'Tracks', po želji belgijskih koproducenata Kaaitheatera, bave 1989. godinom.
U projektu Tracks, kaže Matijević, "i dalje slijedimo priču BM, ovaj puta s 1989. godinom kao referentnom točkom, s ciljem uspostavljanja nove heurističke mape kroz upotrebu, isječaka iz radio i TV emisija, prvih pokušaja kompjuterske sinteze glasa, privatnih snimki...
Jednako je važan i prostor u kojem je zvuk snimljen: rečenica ne zvuči isto ako je izgovorena u bunkeru, na stadionu, unutar Alouette III helikoptera ili zahoda Boeinga 707, u zvučno izoliranoj prostoriji, na trgu usred prosvjeda, u plesnoj dvorani Ceausecuove palače ili u stražarskoj kućici Check Point Charliea."
Predstava nastaje u koprodukciji Eurokaza, Muzeja suvremene umjetnosti i već spomenutog belgijskog Kaaitheatera, a bit će praizvedena na drugom izdanju festivala Spoken World u Bruxellesu.
