Festival svjetskog kazališta, kao i prije tri godine ‘Moskovskim zborom’, otvara predstava ruskog redatelja Leva Dodina u produkciji njegova sanktpetersburškog Malog kazališta iliti Dramskog kazališta Maly. ‘Život i sudbina‘, nastao prema romanu Vasilija Grossmana tro-i-po satni je spektakl za 27 glumaca i 6 promjena scenografije, a lani je na ruskom nacionalnom festivalu Zlatna maska osvojio nagradu za najbolju predstavu, te odnonda uz ponešto podijeljene kritike turira svijetom, s pratećim, iako ne nužno nevjerojatnim, reklamnim trilerom.
Dodin, naime, tvrdi da je u knjigu, u Rusiji zabranjenu do 1988., a u Švicarskoj izdanu 1980., tri godine nakon izdavanja slučajno pronašao u jednoj finskoj knjižari – pročitao je tamo u pet dana i odlučio je jednom postaviti. Zašto je na to čekao 25 godina – druga je priča.
Bilo kako bilo, autor kako kaže Le Monde najvećeg ruskog romana dvadesetog stoljeća,Vasilij Grossman, stekao je slavu ratnog heroja u SSSR-u svojim novinarskim izvješćima iz zloglasnih nacističkih logora Majdanek i Treblinka, od čega je potonji bio i službeni dokaz optužbe na suđenju u Nurembergu.
No, nakon rata Grossman se suprotstavio vladajućem režimu i njegovu antisemitizmu, sudjelujući u sastavljanu tzv. Crne knjige, pa su posljedično njegova djela, uključujući i njegovo životno djelo, roman iz 1960. -’ Život i sudbina’ – bila zabranjena. Grosssman je umro ne dočekavši njegovo objavljivanje, no zahvaljujući njegovim kolegama i suradnicima knjiga je u vidu mikrofilma ipak prokrijumčarena u Švicarsku, te tamo objavljena 1980.
U središtu su radnje 'Života i sudbine' majka na samrti u ukrajinskom židovskom getu i njezin sin, moralnim dilemama mučen fizičar Viktor Shtrum koji radi na razvoju nuklearnog oružja... Roman se, više nego očito, temelji na Grossmanovoj vlastitoj biografiji, no za razliku od njega samog koji je Staljinovom režimu rekao jedno i konačno ne, Shturm se uprkos bolnim sudbinama svojih prijatelja i rodbine neprestano premišlja oko odnosa spram vlasti, a njegovi izbori variraju od spašanja vlastite glave do gubitka društvenog ugleda i statusa...
[nggallery id=289]
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=Xy5LqFDM4Aw]
***
Jedan od najpoznatijih suvremenih ruskih redatelja, Lev Dodin, rođen je 1944. u Sibiru. Nakon Drugoga svjetskog rata s obitelji seli u Sankt Peterburg, gdje i danas živi. Nakon što se neko vrijeme amaterski bavi kazalištem, primljen je na Kazališni institut u Sankt Peterburgu, gdje studira u klasi Borisa Zona, sljedbenika Stanislavskog. Prvi redateljski uspjeh postiže predstavom Čovjek se uvijek sa sobom dogovara po tekstu Aleksandera Ostrovskog u nezavisnoj produkciji, nakon čega režira tekstove Valentina Rasputina, Karela Čapeka, Tennesseeja Williamsa i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Diljem Rusije proslavio se postavljanjem Doma Fjodora Abramova. Godine 1983. Dodin preuzima dužnost umjetničkog ravnatelja Dramskoga kazališta Maly.
Dramsko kazalište Maly osnovano je u tadašnjem Lenjingradu 1944. godine. Pozornost je privuklo zahvaljujući svojemu prvom ravnatelju Jefimu Padvi, koji se okružio mladim glumcima i redateljima, među kojima je bio i Lev Dodin. Kad je Dodin 1983. postao ravnateljem, u Dramsko kazalište Maly doveo je svoje najbolje studente iz lenjingradskoga Kazališnog instituta s kojima je 1976. počeo raditi na zajedničkom projektu kazališne obrade nekolicine suvremenih autora. Veze između Dramskog kazališta Maly i Kazališnoga instituta godinama su postajale čvršćima: mnoge predstave koje su osmišljene kroz nastavu postale su dijelom stalnoga repertoara toga kazališta, a i danas se redovito izvode.