Inspiracija za autorski projekt Nastasje Štefanić u suradnji s glazbenicima Brankom Nikolićem i Markom Rušnovom te plesačicama Koraljkom Begović, Sintijom Kučić i Martinom Terzić proizašla je iz želje za istraživanjem različitih zvukovnih kvaliteta te vrsta kretanja koje se javljaju kao reakcije na zvuk. Osnova istraživanja bilo je iscrpljivanje mogućnosti izražavanja naglašavanjem određenih glazbenih elemenata (ritam, melodija, dinamika) i uporabom pojedinih dijelova tijela odnosno bavljenja detaljem u odnosu na cjelinu i obratno.
Svaki pojedinac na svoj način doživljava zvuk i pokret te ga isto tako utjelovljuje i interpretira. Ta specifičnost svakog od njih poslužila je kao baza za stvaranje bogate i raznolike palete glazbeno-plesnog materijala koji ponekad sadrži kvalitativno suprotna rješenja i ideje povezane u izražajnu materiju koja predstavlja zajednički jezik grupe. Početna uloga inicijatora postepeno prelazi sa zvuka na pokret te se opet vraća na zvuk; naizmjenična igra međusobnog preuzimanja inicijative trebala bi u izvođačima potaknuti stanje jasne prisutnosti, potpune svjesnosti i spremnosti što, nadalje, plijeni pogled i stalnu pozornost gledatelja.
Kao finalni produkt predstava Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku bavi se dinamičkim izmjenama i poigravanjem odnosa detalja i cjeline unutar specifične strukture koja tvori svijet za sebe. Taj se svijet stvara pred voajerskim okom gledatelja-promatrača te se može percipirati začudnim, drugim, ali na momente poznatim i bliskim, ponekad fizički nedokučivim, zagonetnim, ali istovremeno i privlačnim. Promatrač svjedoči sinergiji zvuka i pokreta, živoga i neživoga, subjekata i objekata. Publici se pruža mogućnost da osjete okoliš u kojemu je prisutno međusobnom osluškivanje i pretapanje uloga što rezultira uzajamnim doprinosom kreaciji osobnoga svijet