Najnovija predstava Zadarskog plesnog ansambla, a u koreografiji Sanje Petrovski, inspiraciju, kako joj i ime kaže pronalazi u baroku, ali - neočekivano - i u pripovjetkama jednog od najslavnijih poljskih stilista - Brune Schultza.
Naime, u dvama svojim pripovjetkama 'Dvije jeseni: Druga jesen, Jesen', Schultz poistovjećuje raskošne manifestacije jeseni i baroknu umjetnost nazivajući ih - staretinarnicama ljepote.
"Upravo je on, moj otac, utemeljio znalačku analizu klimatskih formacija, njegove su »Osnove opće sistematike jeseni« jednom zauvijek protumačile bit tog godišnjeg doba, koje se u klimi naše pokrajine odlikuje onim razvučenim, razgranatim, nametnički razbujali oblikom koji se pod nazivom »kineskog ljeta« vuče do dubine naših živopisnih zima. Što da se kaže? On je prvi protumačio drugotno, izvedeno obilježje te kasne formacije, koja je naprosto svojevrsno otrovanje klime isparinama prezrele i degenerirane barokne umjetnosti, nagomilane u našim muzejima. Ta muzejska umjetnost što se raspada u dosadi i zaboravu, onako zatvorena i bez mijena, šećeri se poput starog slatka, preslađuje našu klimu i uzrok je one lijepe, malarične groznice, onih živopisnih delirija u kojima ta preduga jesen doživljava svoju agoniju. Naime, ljepota je bolest, propovijedao je moj otac, svojevrsni je srh tajanstvene infekcije, tamna nagovijest raspada koja izvire iz dubine savršenstva i koju savršenstvo dočekuje uzdahom najdublje sreće."
[Poljska pripovijetka 20. stoljeća, izabrao i preveo Zdravko Malić, “Književna smotra” XI (1979), br. 34-35. Antologija poljske pripovijetke XX stoljeća, priredio i preveo Zdravko Malić, Sarajevo : Veselin Masleša, 1984]
Slijedeći tu Schultzovu misao, Sanja Petrovski zajedno sa zadarskim plesačima, kreće u analizu, defragmentaciju i sintezu pokreta baroknih, ondosno dvorskih plesova 17. i 18. stoljeća: sarabande , menueta , giguea, te poigravajući se formom, kreira novu plesnu strukturu.