Mjesto i vrijeme zbivanja: podstanarska soba na Veliki Četvrtak i Uskrs 1991. Dvojica Hrvata, politički emigrant Marinko i ekonomski Cinco, dijele podstanarsku sobu u Njemačkoj. Politički emigrant dva se desetljeća nije javio vlastitoj ženi zbog straha od tajne policije. Njegov cimer odluči u djelo provesti plan, kojim samoga sebe proglašava mrtvim, kako bi njegova žena dobivala njemačku penziju, koju bi kasnije on, živ, trošio. Kupuje lijes i u njemu odluči otputovati kući. Na putu i u domovini nastaju svakovrsne crno-humorne peripetije.
Priča Matišićeve humorne groteske vjerojatno je poznata široj publici. Prvi je put izvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh 1992., dobivši na Danima satire nagradu za najbolji dramski tekst. Filmsku adaptaciju tekst je doživio 1998. pod nazivom Kad mrtvi zapjevaju, u režiji Krsta Papića. U toj su inačici uloge Cinca i Marinka tumačili Ivo Gregurević i Ivica Vidović, dok ovu, zagvošku postavu, čine Danko Ljuština i Vedran Mlikota.
Evo što Zvonimr Mrkonjić kaže o Matišićevu teatru i živopisnim likovima: „Nakon Bljeska zlatnog zuba (1987.) i Božićne bajke (1988.), očito je da smo s lakrdijom Cinco i Marinko dobili u Mati Matišiću dramatičara domotužja. Ali to je domotužje određeno posebnim, svakako neuobičajenim odnosom prema domovini i mjestu izvan nje, gdje njegovi likovi žive. Matišićevi likovi zapravo su junaci nigdine: između domovine u kojoj prebivaju duhom a rijetko i tijelom, i tuđine u kojoj žive samo tijelom, a duhom u nju nikada potpuno ne stignu. Između žarkog juga i hladnog sjevera prinudne nazočnosti. Nigdina je ozračje gdje je uništen zaštitni omotač prisutnosti, prostor ranjivosti i izloženosti. Zato, umjesto na sjetu, Matišićevo domotužje poziva na grohot i ispijanje ljutog lijeka. (...) Njegovi junaci Cinco i Marinko, koji smrt uzimaju kao mogućnost da prevare graničnu kontrolu, postaju dva klauna koji se poigravaju s posljednjim stvarima. Svojim sočnim realizmom oni se rugaju smrti koja ionako vreba iz prikrajka te se isprva zadovoljava tim da daje teatralni odjek njihovu šegečenju. Ali smrt nije promatrač, ona je treći suigrač lakrdije. Smrt igra protiv svojih lakrdijaša te vreba priliku da ih izgura s mjesta koje su zauzimali u životu. Službeno mrtvi, oni su prisiljeni emigrirati u smrt, vratiti se u bezimeni, bespravni život radnika na crno. Cinco i Marinko zauvijek su izgubili domovinu i postali stanovnici nigdine kojoj jedino teatar daje svojstvo mjesta dostojnog da se na njemu živi: preostatak života, umjesto identiteta koji su proigrali, oni će morati glumiti sebe, svoj život, odglumiti napokon i svoju smrt.“
Mate Matišić rođen je 1965. u Ričicama pokraj Imotskoga. Diplomirao je na pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlen je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se pisanjem i skladanjem. Napisao je drame Bljesak zlatnog zuba, Cinco i Marinko, Božićna bajka, Legenda o svetom Muhli, Svećenikova djeca, Anđeli Babilona, Ničiji sin, Žena bez tijela, Sinovi umiru prvi, koje su prevođene na engleski, ruski, bugarski, mađarski, makedonski i slovenski jezik te izvođene u niz uglednih europskih teatara. Scenarist je i koscenarist cjelovečernjih igranih filmova Kad mrtvi zapjevaju, Priča iz Hrvatske, Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Ničiji sin, Nije kraj.