Orfej sluša radio autorski je projekt Pavlice Bajsić Brazzoduro donekle inspiriran filmom Jeana Cocteaua Orphée.
'Ovdje je Orfej pjesnik i komunicira sa svijetom podzemlja kroz šifrirane poruke koje sluša na radiju u svom autu. Dakle, postoji ta mistična veza između radija i smrti, koju možemo gledati s dvije strane, činila mi se zanimljivom i jakom da mogu izmaštati taj svijet koji se u Bokaru smješta u ‘predsoblje podzemlja...sve je zamišljeno kao putovanje za publiku koji na kraju ostavlja tračak utjehe. Zamislili smo priču kao opraštanje od Euridike. Vidjet ćete poetičnu radijsku igru na temu oproštaja, uz puno glazbe i nešto plesa.', kaže autorica.
Dramaturški savjetnik projekta, Dubravko Mihanović pak kaže ovo:
'Kad izgovorimo ili zapišemo, a možda i samo zamislimo, ime nekoga tko tjelesno više nije s nama, tko je iz materijalnog svijeta otišao zauvijek, nastaju, osjećaja sam, valovi. Ne znam kako drugačije nazvati to nešto prijenosno, to šireće, kotrljajuće, to nevidljivo, a svijetleće, što nastaje u tim trenucima. Valovi putuju onime što, samo uvjetno, možemo nazvati "zrak", a možda je i dah, možda je i duh, i dolaze do drugih ljudi, susreću se i sudaraju s drugim valovima. Onaj tko nas je napustio tako je ponovno s nama, sjećanje ga je dozvalo, misao oblikovala, riječ ga je oživjela. Ne možemo ga dotaknuti, ne možemo razgovarati s njim, ali ne možemo ni reći da ga nema, jer to ne bi posve odgovaralo istini. Onkraj prostora i vremena, čvrstih i linearnih, u valovitom gibanju, supostojimo zauvijek, bezglasni.'