Iako će malo tko danas ime Bobe Jelčića povezati s nacionalnim teatrima, istina je da je zapravo prijelomni trenutak njegove karijere bila predstava nastala upravo jednom takvom - doduše varaždinskom HNK, Promatranja iz 1997.
CIjelu punoljetnost kasnije, Jelčić će konačno kročiti i u središnju nacionalnu kazališnu kuću, i to - autorskim projektom.
Predstava Na kraju tjedna bit će predstavljena i unutar mreže kazališta okupljenih u tzv. Prospero projekt, započet u razdoblju od 2008. do 2012. kada je šest kazališta uz potporu Kulturnog programa Europske zajednice stvorilo novi model suradnje. U međuvremenu su četiri kazališta iz projekta predložila pridruživanje još tri partnera i danas Prosperova grupa obuhvaća Théâtre National de Bretagne (Rennes, Francuska) kao koordinatora te Théâtre de Liège (Belgija), Emilia Romagna Teatro Fondazione (Modena, Italija), Schaubühne am Lehniner Platz (Berlin, Njemačka), Göteborgs Stadsteatern (Švedska), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Festival Atene i Epidaurusa (Grčka) kao koorganizatore. Kazališta su odlučila surađivati tijekom tri godine (srpanj 2014-lipanj 2017) na planu Razvoja europskog stvaralaštva i Školovanja mladih glumaca.
O samoj predstavi njezin autor pak kaže:
"Sjede na garnituri u dnevnoj sobi. Sjede i razgovaraju. Reklo bi se nešto toliko svakodnevno da ne znaš zašto pričaju baš o tome. Govore o svemu o čemu se u takvim trenucima priča, to su više matrice poznatih razgovora nego neka smislena priča koja ima početak i kraj; politika, ljubav, aktualni događaji, ogovaranja. Dakle, pripovijeda se svašta, lamentira o koječemu, donose se zaključci, daju savjeti, preporučuje se i zagovara, dubinski analizira, teoretizira sa stavom vrlo kompetentno i stručno, raslojava i sintetizira, uglavnom izlaže koješta — o vremenu i društvu važno. Rečenice su smjele, progresivne, humanističke, tolerantne, ljudi su nježni, senzibilizirani, puni empatije. Kada završe razgovor – nadahnut, pristojan i kultiviran, mirno ustaju sa svojih mjesta i počinju trgati namještaj i scenografiju. Ponašaju se bijesno i nervozno. Vrište i trgaju odjeću sa sebe. Postaju surovi, divlji, nasilni. Skriveni impulsi i bjesovi izlaze van. To može dosegnuti i do mržnje, destrukcije, radikalnih izražavanja unutarnjih osjećaja, i tko zna do čega sve još, to postaje potpuna suprotnost svemu onome o čemu su govorili i što su zastupali dok su mirno sjedili. No to divljaštvo nije divlje, nego nekako racionalno i kontrolirano, organizirano i lucidno, gotovo bez ekscesa i agresije, tako da se polako obuzdaje i smiruje, pa se promeće u potpunu suprotnost, postaje razumljivijim od govora, od riječi. Postupno se pojavljuje osjećaj pripadništva, zajedništva. Postaju upućeni jedni na druge, dolazi do međusobnog razumijevanja. Tako bi mogao završiti jedan dio ove predstave. Svi odu nekamo gdje ih se ne vidi neko vrijeme su otsutni. Scena ostaje prazna. Zatim se vrate, naglo kako su i otišli, bez najave i povoda, i počnu ispočetka. Pa opet odu. Nisu to neki marginalci. To su ljudi na pozicijama, urednih plaća, s radnim mjestima, autima, stanovima, brakovima itd. Slobodoumni, liberalni, tolerantni, progresivni, sretni. Lijepih manira, kultivirani, obrazovani, puni razumijevanja za različitost, pravdoljubivi i etični. Kao klasa koja nastupa, kao jamac društvene stabilnosti i demokracije. Kao jamac potrošnje potrebne za ekonomski rast. Kao nositelj progresivnih građanskih vrijednosti te vrlo odnjegovanoga i sofisticiranoga ukusa. Sve pomalo podsjeća na početak stoljeća i procvat malograđanštine, primjerice, na Beč iz vremena Freuda. Podsjeća me na Ivanova, na njegovu neodlučnost, anksioznost. Slovenski sociolog Primož Krašovec u svojem je tekstu Anksioznost srednje klase napisao kako se klasa koja nastaje najviše boji da ne postane upravo ono radi čega je nastala. Boje se postati ono što su nekada bili njihovi roditelji."
