Priče koje valja pripovijedati satirično je djelo argentinskog autora Osvalda Dragúna iz 1956. godine i smatra se jednim od temeljnih djela južnoameričke drame 20. stoljeća. Govori o čovjekovu suočavanju sa svojim slabostima i okolnostima unutar dehumaniziranog, neprijateljskog, indiferentnog društva (proces koji Dragún naziva animalizacijom).
Premda je nastalo prije nešto manje od šezdeset godina na drugom kraju svijeta, komad se vrlo lako i prostorno i vremenski aktualizira. Dragún ga je napisao za kazalište Fray Mocho u Buenos Airesu, zajedno s još nizom drugih angažiranih komada.
Govori o vremenu u kojem se čovjekova humanost žrtvuje radi financijskih interesa, u kojem se pošteni rad potcjenjuje, u kojem se sve može kupiti i prodati. Proizvodne djelatnosti propadaju i sele u neke druge krajeve (s jeftinijom radnom snagom), a radnici se ucjenjuju ekonomskim krizama. Razvija se samo uslužna djelatnost; trgovina i turizam koji ljude svode na potplaćene sluge.
Ovo ‘postindustrijsko pučko kazalište’ želi potaknuti gledatelje na razmišljanje o umirućoj kulturi proizvodnje (odnosno, kreativnog izražavanja uopće), o tome kako se od naroda koji je bio ponosan, kreativan, konstruktivan, stvara masa izgubljenih, depresivnih ljudi koji su spremni na sve kako bi preživjeli.
‘Predstava 'Priče koje valja pripovjedati' ne pripovijeda priče, već univerzalnu istinu, i to onima koji će je najbolje moći čuti i razumjeti: radnicima, težacima i svima onima koji žive od poštenoga rada. Te ‘priče’ treba govoriti, treba ih prenositi i osvještavati u ljudima realnost našega života - bez gospodarstva, bez proizvodnje, bez stvaranja (i stvaralaštva kao takvog) nećemo opstati. Bez rada (i poštene naknade za taj rad), nema ni čovjeka’, napisao je redatelj Aleksandar Bančić.