Postavljanje suvremenih domaćih autora sama je po sebi dovoljno rijetka pojava u hrvatskom kontekstu, a opasnost da se još pritom isti tekst pojavi dvaput unutar svega nekoliko godina, postotno je sigurno manja od mogućnosti elementarnih nepogoda.
Tekst Filipa Šovagovića 'Ptičice' pripada žanru zatvorske drame - iako se u ovom konkretnom slučaju zapravo radi o komediji, u kojoj pratimo grupu zatvorenika koji osnivaju bend kako bi zaradili nagradni izlazak, prekratili vrijeme ili učinili zatvorski život lakšim i zabavnijim. Istovremeno se upoznajemo s njihovim intimnim pričama, kao i s dijelom zatvorskog osoblja, a kasnije u komadu susrećemo i lica iz svijeta izvan zatvorskih rešetaka.
Unatoč očitoj popularnosti 'Ptičica' Filipa Šovagovića (jer su od svoje praizvedbe na Splitskom ljetu 2000. postavljene već nekoliko puta), to je prvi njegov tekst koji se može redovno gledati u nekom zagrebačkom kazalištu, i to upravo u onom u kojem autor inače zarađuje kruh, doduše kao glumac.
No, da ne bi ispalo kako je riječ o neprincipijelnom nepotizmu, treba naglasiti da je Filip Šovagović u širim okvirima poznat i priznat ne samo kao glumac već i kao filmski redatelj (Pušća Bistra), a očito i kao dramatičar jer se njegovi dramski tekstovi igraju na mnogim hrvatskim te inozemnim scenama.
Autor je dio svoje dramatičarske karijere proveo usko surađujući s redateljem Paolom Magellijem i dramaturginjom Željkom Udovičić, pa su tako čak tri njegove drame započele život praizvedbama koje potpisuje navedeni autorski tim. Osim već spomenutih 'Ptičica', radi se o tekstovima Cigla te Festivali, koji su također u javnost izašli uz potporu splitskog HNK.
Ozren Prohić tako je tek drugi po redu u Hrvatskoj dobio priliku da režira 'Ptičice', međutim, zanimljivo je spomenuti kako je imao prilike za vježbu jer je isti tekst režirao u Sarajevu 2002.