Nakon Zagreba, Mostara, Niša i Beograda, Nada iz ormara svoje uprizorenje dobiva i u Gradskom kazalištu Požega, a u suradnji s Umjetničkom akademijom Osijek.
Ovaj, trećom nagradom Marin Držić 2003., nagrađeni tekst izvanrednog profesora ADU Zagreb, odsjek produkcije, Darka Lukića, kažu, ''počinje kao komedija, skreće u horor, na momente postaje triler, a završava s potencijalom za teatar apsurda''.
Okosnica priče je misao ''Privid stvarnosti tako zamjenjuje stvarnost samu. Ostaje nemogućnost raspoznavanja njihove granice... pa prividi postaju stvarna stvarnost, u kojoj za stvarnost ostaje mjesta tek u prividima.'', i uopće, čitava se priča bavi pitanjem što je to stvarnost.
Iz Požege najavljuju: ''Kroz tekst u kojem se isprepliću različiti žanrovi, riječ je o našoj realnosti danas. Na prvi pogled prpošno i u početku bez namjere da prodre dublje ispod površine, što se s odmicanjem radnje sasvim mijenja, predstava nas nepretenciozno uvodi u nove i nove situacije. Baš kao što i život može biti ovakav ili onakav, prividno ili stvarno. Nada dolazi u predstavu iz stvarnosti, kao osoba, a možda i kao osjećaj. Jednostavno, komično i naivno ona zavodi pisca Ivana, koji se mijenja, u rasponu od dr. Jekylla do Mr. Hydea, nasuprot pojavne agresivnosti i prizemnosti jednog snagatora, Nadinog dečka, a uz čarobiranje Nadine “drage majke“. Svi zajedno završe u ormaru koji je pun stvarnosti ili privida, s bezbroj priča iz mašte pisca.''
Za ovu priču, koja neodoljivo podsjeća na priču o Modrobradom, kažu, ''suvremena je bajka, komad o mašti, učena komedija, dnevnopolitički vic, socijalna drama – sve to u isto vrijeme. Ona se kreće na granici drame apsurda i suočava nas sa stvarnosti i životom u svijetu u kojem sve postaje moguće, u kojem se neprestano isprepliću različiti nivoi realnosti i u kojem nitko od sudionika nema realnu mogućnost da se izolira ili očuva vlastitu nevinost. Igre, koje se u beskonačnom nizu neprestano ponavljaju, anuliraju i samu mogućnost tragedije, jednako kako i relativiziraju komiku naših života. Na privid jedino ima smisla pristati i – igrati se njime.''