Login za korisnike

Prokleta avlija

Predstava bivšeg ministra kulture Republike Srbije kao homage Ivi Andriću, ”ocu analize balkanskog sindroma” u produkciji bosanskohercegovačkog, hrvatskog i srpskog regionalnog kazališta.

***

Ivo Andrić jedno je vrijeme bio ničiji, jer su ga se odricali svi, pa je jedno vrijeme bio svačiji jer je postao dijelom svjetske kulturne baštine i svi su ga htjeli, a danas je naš - kako tvrdi umjetnički tim koji stoji iza predstave Prokleta avlija.

Adaptacija redatelja Nebojše Bradića još je 2000.g dobila Sterijinu nagradu. Bradić kaže: ''Andrić i Prokleta avlija nisu za jednokratnu upotrebu. Tu, naravno, nisam bio naivan. Sam izbor Andrićevog dela, a potom i pristup njegovoj scenskoj transpoziciji, došao je kao rezultat dugogodišnjeg približavanja i odustajanja zbog neizvesnosti, nespremnosti i nemogućnosti da se pronađe ključ za scensko čitanje jedne od najznačajnijih novela naše književnosti. Bili su mi poznati i raniji pokušaji koji su ostvarivani u pozorištu i ocene da “Andrić ipak nije za pozorište”.''

I sam Bradić imao je ''ranije pokušaje'' s Andrićem: 1991.g u Tuzli (projekt nedovršen zbog ''krvavog ratnog pozorja i blizine ratnih doboša''), 1995.g kada režira radio adaptaciju Proklete avlije za Radio Beograd, te 1999.g kada postavlja svoju prvu kazališnu verziju ovog našeg klasika u Kruševačkom pozorištu.

No, kako je lektira nekima bila davno, podsjetimo se ukratko suštine i metafora u priči Proklete avlije – bili bi to: snaga i moć opresivnog aparata, strah i nemoć malog čovjeka suprotstavljenog tom aparatu, Avlija kao simbol zabrane, neslaganja, zatvorenosti i otuđenja, odnos sile i uma, odnos krivnje i nevinosti, čovjekovo razotkrivanje pred drugim ljudima, položaj intelektualca u društvu koje je opterećeno korupcijom, te, ono što, između ostaloga, ovu priču čini klasikom – bezvremenost Avlije – Andrić ju je postavio u carigradski zatvor, dok ju je jednako tako mogao postaviti na, sebi suvremeni, Goli otok. Bradić ju je postavio u vrt s cvijećem upisujući i proširujući to opće mjesto Andrićeve pripovijetke – zatvor je svijet u kojem živimo.

Još jedan od autorskih zahvata na tekstu jest i promicanje lika Karađoza u prvi plan priče. Karađoz kao personifikacija zatvora, te kao moralna vertikala i lice sveprisutnog neokapitalizma.

Umjetnički tim ipak tvrdi kako nisu zadirali u andrićevski prepoznatljivo pismo, dijalozi su sasvim otvoreni svom proznom predlošku, a simboliku su ostavili da gledatelju progovori sama od sebe bez nužnih podcrtavanja u smjeru modernog iščitavanja simbolike Proklete avlije.

Ističu također kako im je velika želja ''izbjeći svo moguće politiziranje'' što ovoga ''teksta'', što lika, djela i ''nacionalne pripadnosti Ive Andrića'', a što činjenice ''u kojoj je produkciji predstava nastala''. To je, moramo priznati, čudna želja uzevši u obzir kako se radi o tekstu koji je sve samo ne apolitičan i kako tim u isto vrijeme želi upravo ovakvom produkcijom (koja kazališno povezuje Tuzlu, Užice i Viroviticu) ''naglasiti potrebu za tolerancijom i mogućnost zajedničkog umjetničkog djelovanja''.

Da čitav ovaj posljednji paragraf zvuči kao siže nekog EU kulturnog projekta, zvuči, ali na koncu nije ni bitno što je to osim Avlije što je spojilo ova tri kazališta. 2011.g proglašena je godinom Ive Andrića – pjesnika, prozaika, književnika i diplomata, dobitnika Nobelove nagrade za književnost – a ''Je li Andrić za kazalište?'' i ''Je li Bradić pronašao ključ za scensko čitanje Proklete avlije?'' ostaje za provjeriti.

 

autorski tim
Marijana Zorzić Petrovićasistent scenografa
Tamara Buskovićasistent kostimografa
Ivo AndrićIvo Andrićautor teksta
Nemanja Rankovićasistent redatelja
Snežana Kovačevićkostimograf
Zoran Erićskladatelj
Nebojša Bradićredatelj
Damir Gvojićoblikovatelj svjetla
Vlado Keroševićjezični savjetnik

izvođači
Antun VrbenskiKirkor
Draško ZidarHaim
Dražen PavlovićNevini
Dušan RadojčićSofta
Elmir KrivalićĆamil / Zatvorenik
Igor GolubAtleta
Irfan KasumovićMuzafer
Mijo PavelkoFra Petar
Mladen KovačićZaim
Petar Benčina Ćamil
Vlado KeroševićKarađoz

Odgovori