Po narudžbi napisan, novi tekst Ivana Vidića, nastao je za potrebe tripartitne hrvatsko-slovensko-poljske korpodukcije, a praizveden je u neobičnom režijskom eksperimentu 25. rujna 2007. u sklopu ljubljanskog Ex ponto festivala.
Naime, režija ‘Života u sjeni banane’ povjerena je litvancu Cezarisu Graužinisu, a kako je riječ o koprodukciji on je predstavu režirao s dvije podjele – slovenskom i hrvatskom, da bi na praizvedbi obje istovremeno nastupale, svaka na svom jeziku, uz samog redatelja na sceni u ulozi svojevrsnog dirigenta. No, u Virovitici će predstava međutim igrati u svojoj ‘hrvatskoj’ verziji s lokalnom podjelom.
‘Život u sjeni banane’ je, kako smo navikli od Vidića temeljito angažiran tekst koji se bavi posljedicama koje tranzicija ima po društveni nukleus – obitelj – u zemljama nekadašnjeg socjalističkog bloka. Kako sam autor u najavi predstave kaže:
‘U maštarijama mnogih ljudi kao sretno i od nevolja svijeta zaštićeno mjesto, pojavljuje se svojevrsna slika tropskog raja. Junaci mnogih filmova i knjiga, nakon kompliciranih i opasnih peripetija njihovih životnih priča, često već tipski završavaju uz zlaćane pješčane obale, u ležaljkama postavljenim u sjenu palmi s čašama koktela u ruci i ‘uživaju zasluženu vječnost’…
…U sivoj svakodnevici hrvatskih društvenih prilika, u potpunom kolapsu svih kulturnih i etičkih normi, svjedoci smo već godinama kako blistaju zvijezde uspješnih i bogatih ljudi, šireći svoj lažni sjaj u sumornu hrvatsku stvarnost. Peku za oči do suza, bolno iritiraju. I, u krajnjoj liniji, glava im baš nije sasvim sigurna u okolini koja ih mračno promatra, „kao da su joj nešto skrivili“.
Zašto onda ne otputuju u svoje tropske rajeve i zauvijek se ne izgube s očiju – sa svim pokradenim, otetim, često i u krvi stečenim – onima kojima su nešto skrivili i koji će im dovijeka biti prijetnja? Izbjegli su podmetnutim bombama i otmicama djece, noćnim zasjedama organiziranog kriminala i prozirnim igricama priglupog, slijepog pravosuđa, uspjeli su, zašto još uvijek ostaju?
Vjerojatno zato što ih repovi njihovih postupaka i poslova, veze i dugovi spram onih koji su ih postavili na mjesto gdje se nalaze, a koje su u međuvremenu postale neraskidive, čvršće od lanaca vezuju za tlo zemlje koju su poharali. Moraju ostati u banana-državi u kojoj nema banana, a svaki je tropski raj, mnogi će složiti, nekako nezamisliv bez palmi banana koje bacaju bogatu sjenu.
Zato ih najuporniji među njima pokušava zasaditi…
Da li će u tome i uspjeti, nije samo agrikulturno, već prvenstveno pitanje filozofske naravi: može li se utopijska sreća i mir zgrabiti, zaraditi, a da se sreća i mir prije toga ne zasluži, a utopija ne osmisli?…’