Login za korisnike

Pričaj mi o Gorkome

Dovoljno je reći . životna priča Mani Gotovac, nastavak – prvi.

***

Malo je osoba u povijesti hrvatskog kazališta čiji sam spomen izaziva tako oprečne i intenzivne reakcije, kao što je to slučaj s Mani Gotovac. Dramaturginja, teatrologinja, kritičarka i intendantica, Gotovac je cijelog života znala i željela izazivati pažnju javnosti, pa interes koji je pobudila već sama najava njezini autobiografskih zapisa nikoga nije iznenadio. No, kad je 2010. godina objavljena prva knjiga njezinih memoara  - Fališ mi  - iznenađenih je ipak bilo jer su se kritičari natjecali koji će autorici udijeliti više komplimenta kako za sadržaj, tako i za strukturu i stilistiku knjige. Naime, premda zasnovana na činjenicama, knjiga se koristi “mimikrijskim postupcima“, kako bi zaštitila identitete suvremenika i tako čitatelju prepuštajući da odgoneta i razlučuje što je stvarnost, a što fikcija.

Upravo ta knjiga predložak je za predstavu Pričaj mi o Gorkome, čiju režiju potpisuje ansambl, a najavu iste najbolje je prepustiti samoj autorici:

Pričaj mi o Gorkome naziv je predstave nastale prema autobiografskom romanu Mani Gotovac Fališ mi.

Kada je predstavljena moja prva prozna knjiga Fališ mi, zima  proljeće u Profilovoj knjižari ,  kazališni prijatelji  su  primijetili :

-   Pa to ti je za teatar . Hoćeš li adaptirati ?

-  Ne pada mi ni na kraj pameti . Dosta mi je teatra , zauvijek mi je dosta teatra , odgovorila sam.

Godinu dana kasnije našla sam se  kao član žirija  na festivalu  Zlatni lav  u Umagu. Među brojnim predstavama bila je na programu i Ljepotica iz Leenanea iz Varaždina. Odmah me sa scene zapahnula  pojava dvoje mladih glumaca . Ona i On . Nisam ih prepoznala , činilo se kao da ne znam tko su , ni kako se zovu .“ To su dobri glumci „ šapnula sam Sibili . Ali nije se radilo o tome . Ne o tome . Oni su se usuđivali riskirati na sceni  kao da im život ovisi jedno o drugome . Oni su bili par . Odgovarali su njih dvoje jedan drugome , mogli bi biti zajedno i u životu . Zamišljala sam ih kako na sceni upadaju u erotično polje gdje je teško sačuvati živu glavu . I kako godinama čeznu jedan za drugim i kada se ne vide i kada ih nema . Vidjela sam da su u žudnji , i u onim malobrojnim prizorima , baš kao i u trenucima života , kada su stvarno zajedno. Podsjećali su me na Gorkoga i mene.

Prenijeli su mi tu svoju su-energiju , tu  glumačku ljubav. I to je bilo dovoljno za teatar , to dvoje ljudi . Bilo je dovoljno da  probude  nasilno zatomljene naslage mojih kazališnih sjećanja ,  tijelo ih je čuvalo . Naslage , slojevi duboke istine , ne mogu se nadići.

Prošla je godina dana. Napisala sam drugu knjigu Fališ mi , jesen , ljeto . Nizala su se predstavljanja posvuda , po zemlji.  Uporno sam tražila Hanu Hegedušić i Roberta Plemića . Neka  baš oni , oni dvoje iz Varaždina , čitaju  ulomke iz knjige . Iz večeri u večer postajalo je njima i meni sve jasnije kako nam se teatar uvlači u knjigu , pod kožu , i kako ga više ne ćemo moći zaobići. Mudra i praktična Jasna Jakovljević predložila je prostor Zvonimira Rogoza , valjda najmanju kazališnu scenu na svijetu. Tamo nam se odmah postavilo pitanje , ukoliko ipak krenemo s predstavom u tom podrumskom teatrinu , tko će preuzeti moje mjesto ? Netko naime mora  Pričati o Gorkome. Zamišljala sam glumicu u godinama kao što sam ja . Glumicu  koja može voljeti njihovu mladost , njihova ne/razumijevanja , ne/moć , njihovu snagu i slabost.

- Lela Margitić  , predložila je Hana.

Da , Lela . Ona zna slušati drugoga , ona ne pati zbog gubitka mladosti , ona se sačuvala , čuva svoj talent . 

-  Ona može i pjevati Non , Je Ne Regrette Rien  Edith Piaf , rekla sam na glas.

Slijedilo je ono nemoguće .Trajalo je mjesecima. Pokušala sam autobiografski roman adaptirati za scenu . Pisala i brisala i svih gnjavila na probama . Ali ni u jednom trenutku nisam napisala imena stvarnih ljudi ili stvarnih likova , kako hoćete .  Pisala sam samo : Hana , Robi , Lela.  Za koji dan oni će troje preuzeti Priču o Gorkome i nosit će je kamo žele i mogu. Pratit ću ih iz daljine , najčešće uz svoj radni stol . Povremeno ću  proviriti u teatar u zadnji red , tamo ću u tami uživati u  promjenama u predstavi , u  iznenađenjima , u njihovu procesu…….. 

 

autorski tim
Consuelo Valasquez skladatelj
Dubravka Skvrcekostimograf
Morana Krpanasistent redatelja
Mani GotovacMani Gotovacautor teksta
Erik SatieErik Satieskladatelj
Lela MargitićLela Margitićredatelj
Robert Plemićredatelj
Hana Hegedušićredatelj
Slaven Edvin Botoblikovatelj svjetla

izvođači
Hana Hegedušićmlada Manki
Lela MargitićLela Margitićstara Manki
Robert PlemićGorki

Odgovori