Nastala je kao prerada, odnosno odgovor na slabo poznatu dramu Rosamunde, Fürstin von Zypern autorice iz doba romantizma Helmine von Chézy, za koju je scensku glazbu napisao Franz Schubert i koja je upravo po tome ostala zabilježena.
Moglo bi se reći da je skladatelj i inače utjecao na autoričin opus, ako ničim drugim, nazivom djela, i to konkretno na ‘Drame princeza’ jer su sve podnaslovljene ‘Smrt i djevojka’, s tim da je 'Rozamunda' treća u seriji. Schubert je skladao prvo pjesmu (1817.), a zatim i gudački kvartet istog imena (1824.). Sklonost autorice ‘Pijanistice’ klasičnoj glazbi dolazi od glazbenog školovanja koje je i opisala u spomenutom poluautobiografskom romanu.
U drami, koju možete naći u njemačkom originalu, kao i engleskom prijevodu na autoričinom sajtu, sukobljavaju se Rozamunda, kojoj je Elfriede Jelinek namijenila ulogu (neuspjele) spisateljice i njen ljubavnik Fulvio. Ova izvedba, kako kažu autori, ‘propituje granice tjelesnosti i ljubavi kroz udarce i intimnost’.
Rozamunda je dio ciklusa zvanog Veliko gradilište, koji je Ivica Buljan prema tekstovima Elfriede Jelinek spremio sa studentima glume škole Comedie de Saint Etienne za završni ispit, a osim ‘Drama princeza’, sadrži i Bambiland, te Zbogom (satirički komad o Jorgu Heideru). Glumci Jeanne Vimal i Richard Pinto danas su članovi ansambla tog istog teatra.