Login za korisnike

Postolar i vrag (ZKL)

Poema Augusta Šenoe, po drugi put ove sezone biva uprizorena na nekoj domaćoj sceni.

***

Iako zapošljava nekoliko dramaturga, korespodenticu za odnose s javnošću pa čak i direktoricu produkcije (!) Zagrebačko kazalište lutaka o svojoj najnovijoj premijeri medijima osim imena redatelja i samog naslova - nema što priopćiti.  Čak ni podjelu uloga.

Stoga nam ostaje samo vas izvjestiti kako ista nastaje prema istoimenoj poemi Augusta Ivana Napomuka Eduarda Šenoe, a koja je pak nastala prema hrvatskoj narodnoj priči, te da je već treća produkcija po istim motivima ove sezone. Postolarima i vragovima, već su se naime ranije pozabavili u  kazalištu Žar ptica, te u Gradskom kazalištu Joza Ivakić iz Vinkovaca.

Sama pak poema, glasi ovako:

Poema pak glasi ovako:

Postolar i vrag
(Po narodnoj pripovijetki)

Bio jednom postolar,
Pošten covjek al’ vec star:
Mnogo djece mnogo treba,
A u kuci nema hljeba;
A djeca sve vicu “kruha!”
Otkud kruha? Nužda ‘e gluha.
Šije starac cijele noci,
Šije starac, vec mu ruke
Slabe htjele iznemoci,
Ižuljene od zle muke;
Vikne: “Pomoz’, ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoc nosi.”

 

Tek si majstor rijeci rece,
Iznenada kuc! na vrata.
Eto vraga: “Dobro vece!
Kakvo dobro od zanata?”
“Nije dobro”, na to stari,
“Slab užitak staro šilo,
A u kuci loše stvari;
Bi l’ pomoci, vraže, bilo?”
Vrag ce na to: “Pomoc laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ceš put moga svijeta.”
Sila Boga lje ne moli,
Glad ne pita tko ga hrani.
Na sve majstor moj privoli
I dušu si utamani;
Al’ u kuci – bijela kruha,
Žuta zlata, lijepa ruha.

 

Sinak Božji zakasnio,
Mnogo puta jošt’ do neba;
Tu prenocit putem treba,
Majstoru se navratio:
“De pocinka, domacino!”
Goso daje staro vino
I pecenu jarebicu
I mekanu posteljicu.
Bog osvanu prije zore
Pa besjedi: “Oj, majstore!
Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri želje.
- Rijec istina bit ce tvoja -
Bile male ili velje!”

“Hvala ti na tvojem daru;
Pa kad hoceš da ti kažem,
Ove želje, gospodaru,
Pred mogucnost tvoju slažem:
Na tronošku tko mi pane,
Bez mene nek ne ustane;
U prozor tko mi zaluce,
Bez men’ glave ne izvuce;
Tko u vrtu krušku takne,
Bez mene se ne odmakne!”
A Bog rece: “Cudni ljudi!
Al’ što želiš, to ti budi.”
Ide vrijeme, dode rok:
Eto vraga skok na skok,
Kuc! na vrata iznenada:
“Dobro vece, stari goso!
Vec je hora, pusti pos’o,
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”

A majstoru naopako!
“Cekaj dokle veceramo;
Tko ce gladan sad u pak’o?
Na tronošku sjedi tamo!”
Na tronošku vraže sio,
K’o prikovan da je cio.

“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoci, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
K’o tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš,
Psice, puše, kune, psuje,
Grize, place, jadikuje:
Al’ badava! – kako sio,
K’o prikovan da je cio.

 

“Oj, racuni tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta
Al’ me, goso, pusti, pusti!”
“Id’, ludace, do nedraga!”
Majstor rece, vrag do vraga.
Ide vrijeme, dode rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na prozor iznenada:
“Dobro vece, stari goso!
Vec je hora, pusti pos’o;
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”

A majstoru naopako!
“Cekaj dokle veceramo;
Tko ce gladan sad u pak’o?
Pod prozorom cekaj tamo!”
U prozor ti vraže luce,
Svoje glave na izvuce.

“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoci, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
K’o tamjanom da ga kadiš
Ili svetom vodom hladiš.
Psice, puše, kune, psuje.
Grize, place, jadikuje:
Al’ badava! – lud zaluce,
Svoje glave ne izvuce.

“Oj, racuni tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”

“Id’, ludace, do nedraga!
Al’ kad dodeš, ne budali!
Kraj je onda svakoj šali.”
Majstor rece, vrag do vraga.

Ide vrijeme, dode rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na vrata iznenada:
“Dobro vece, stari goso!
Vec je hora, pusti pos’o;
Brže-bolje ‘ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta.”

Lija majstor stiska oci:
“U lijep cas mi doš’o jesi!
Gle tam’ krušku, deder skoci
Pa krušaka se natresi
I kruške mi nosi simo
Da se putem osladimo.”

Skoci vraže, ludo zvijere;
Trese kruške do zla bijesa,
Dokle do tri pune mjere
Krušaka se ne natresa.
Ludak krušku uhvatio -
Ko’ da si ga prilijepio.

“Gotovi smo, da idemo!”
Vrag da skoci, pa se trza,
Trese tamo, trese sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko’ tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš.
Psice, puše, kune, psuje,
Grize, place, jadikuje:
Zalud! – krušku uhvatio,
Ko’ da si ga prilijepio.

“Oj, racuni tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”

“Ao, vraže, naopako!
Ako sam se zapisao
Da cu s tobom poc u pak’o,
Nisam svoje kruške dao.
Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”

Skoci majstor, skoce momci,
Redomice vratolomci,
Povadiše to remenje,
Ðavolcetu leda glade.
Ðavo kuka, davo stenje
I kroz suze i kroz jade
Ðavo gosi to govori:
“Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte – ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek leda mojih,
A s žuljeva mojih hudih,
Jošte dva’est, ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!”

“Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”

Pa sve više celjad gipka
Zamahnula to remenje,
A sve više kao šipka
Vrag se trese, vraže stenje;
Pane remen, opet zviznu!
Vrag se vije, jecat briznu:
“Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta.”

“Id’, ludace, do nemila!”
Majstor rece, vrag do vraga;
Nikad njemu više traga.

Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je sluš’o
Kad sam kod njeg’ vina kuš’o.

 

autorski tim
August Ivan Napomuk Eduard Šenoaautor teksta
Zoran Mužićredatelj


Odgovori