'Jedne sam večeri počeo plakati gledajući vijesti. Nisu bile ništa gore nego inače. Uobičajena tirada kriminala i nepravde, ali te večeri nisam samo slušao vijesti i pokušavao ih razumjeti, već sam ih osjećao, krvareći sa čitavim svijetom. Nasilje je bilo poput zaglušujuće buke. Deprimirala me činjenica što sam čovjek. Rekao sam sebi: "Kako li se loše osjeća Bog ako gleda večernje vijesti?" Čak sam suosjećao s Bogom, čije postojanje smatram krajnje upitnim. Mislio sam:"Kad Bog pati, kome se može obratiti?" I nametnu mi se slika, očigledna, upečatljiva: Bog ispružen na Freudovom kauču. Tada je došla još jedna: " Freud na Božjem kauču." Koliko li stvari Bog i Freud imaju za reći jedan drugome, s obzirom da se ne slažu oko ničega?! Nije to jednostavan dijalog, s obzirom da ne vjeruju jedan u drugog.'
Tako u predgovoru svojem Posjetitelju govori francuski doktor filozofije, romanopisac i dramatičar Éric-Emmanuel Schmitt.
Drama se događa 1938. kad nacisti prisvajaju Austriju i počinju progoniti Židove. Sigmund Freud odbija otići iz Beča, jer je siguran da će se sve dobro svršiti. Međutim, jedne travanjske večeri Gestapo hapsi njegovu kćer Anu. Freud ostaje sam i očajan, a u sobu mu, kroz prozor, upada stranac. Frivolni i cinični dendi u odijelu i cilindru predstavlja se kao sam Bog.
Schmitt u svojoj drami razlaže čovjekov odnos prema Bogu i vjerovanju, koji bi se najakše mogao sažeti u, također njegovoj, rečenici: 'Kako vjerovati u Boga poslije Auschwitza?' Međutim, sam nije ni najmanje vjerovao u uspjeh svoje predstave, koja je praizvedena 1993. Bio je potreban marketinški pothvat koji je uključivao dijeljenje besplatnih ulaznica. Besplatna predstava uskoro je postala hit, a Schmitt je preveden na tridesetak jezika. Uslijedila su i tri Molièrea, francuske inačice NHG-a.
Éric-Emmanuel Schmitt, rođen 1960., sin je profesora i profesorice tjelesnog odgoja. Iako je mu ateistični duh njegovih roditelja vladao djetinjstvom, poslije se ipak deklarirao kao kršćanin. Posjetitelj mu nije jedina drama u kojoj tematizira svjetske religije: Le Cycle de l'Invisible pokušaj je stvaranja harmonije među religijama i kulturama, Milarepa je inspirirana budizmom, a u Monsieur Ibrahim et les fleurs du Coran u fokusu je Islam. Potonja predstava doživjela je filmsku adaptaciju u režiji Françoisa Dupeyrona, s Omarom Sharifom u naslovnoj ulozi. Osim religije, Schmitt se pozabavio svijetom bogatih financijaša, bacivši na njega svoj cinični pogled u predstavi Golden Joe. U Variations Enigmatiques suočava dva muškarca koji su voljeli istu ženu, a u drami Libertinac (Le Libertin), koju je domaća publika imala prilike nedavno vidjeti u splitskom HNK u režiji Tomislava Pavkovića, nudi nam životnu priču Denisa Diderota, o čijoj je filozofiji napravio i doktorsku tezu na prestižnoj pariškoj École Normale Supérieure.
2001. Schmittu je uručena Grand Prix du théâtre de l'Académie Française, a kritičari njegove drame uspoređuju s djelima Becketta, Anouilha i Claudela. Ako vas je zaintrigirala usporedba s velikanima, posjetite Schmittov site ovdje.
Predstavu Posjetitelj za Ateljea 212, režirala je Ljiljana Todorović.
