Zamislite jednu kuću.
Zamislite kuću na osami, kuću usred ničega.
Zamislite, oko nje sve je bijelo.
Zamislite, oko nje samo je snijeg.
Zamislite, u njoj žive samo žene.
Zamislite, one su potpuno same. Njih devet.
Zamislite, imaju vrt u kojem ništa ne raste.
Zamislite, imaju bunar u kojemu nema vode.
Zamislite.
Predstava Samice nastala je razvojem, kažu autori, "uvjetno, dramskog teksta" iz pera Jasne Žmak, napisanog gotovo kao odjek avangardnih pravaca dvadesetog stoljeća, poput dadaizma i teatara apsurda. Rezultat je svojevrsna koreografija jezika, u kojoj likovi govore unatrag - od točke prema prvom početnom slovu rečenice, signalizirajući i predvremenost i postapokalipsu.
Istovremeno to je priča o devet usamljenih žena aristokratskih manira i navika, koje žive zaglavljene u nepoznatom budućem prostoru i vremenu, "od čekanja do čekanja, sanjajući smrt koja kad i dođe, ne destruira njih, nego njihov svijet, što je još i gore."
Koreograf i redatelj Matija Ferlin o cijelom projektu kaže:
Riječ je o drami o devet žena koje žive u osami, koju je za potrebe predstave napisala dramaturginja Jasna Žmak. Jasnina drama napisana je u cjelosti unazad. Od točke, uskličnika, upitnika prema velikom slovu. Sama radnja drame nije toliko bitna jer je naglasak na istraživanju konceptu. Trebalo je ući u takav kôd teksta koji će omogućiti da ga se izgovara unatrag. Tako smo počeli razvijati različite metode kojima smo istraživali tekst izgovoren unatrag. Primjerice, što se zbiva kada govoriš unatrag, a zadržiš intonaciju teksta izgovorenog na uobičajen način, ili, kada tekst potpuno slomiš i promijeniš smisao rečenice. I tako smo na neki način počelikoreografirati jezik na osnovu čega smo pokušali uvesti i određeni tjelesni kod. Sama drama je pisana bez podjele likova, samo kao nizanje rečenica, tako da se može igrati u četvero ili u desetero, svejedno. Budući da drama nije ispisana na likovima, samim time ne radimo na likovima nego na funkcijama i na aktualnosti rečenice i na trenutku njezina izvođenja.
Neki će u postavkama koncepta vidjeti svojevrsni komentar na jezik, kritiku jezika, iako je će, po meni, predstava biti svojevrsno slavlje jezika i njegovih mogućnosti, onoga što jezik, u ovom slučaju hrvatski jezik komunicira.