Malo je osoba u povijesti hrvatskog kazališta čiji sam spomen izaziva tako oprečne i intenzivne reakcije, kao što je to slučaj s Mani Gotovac. Dramaturginja, teatrologinja, kritičarka i intendantica, Gotovac je cijelog života znala i željela izazivati pažnju javnosti, pa interes koji je pobudila već sama najava njezini autobiografskih zapisa nikoga nije iznenadio. No, kad je 2010. godina objavljena prva knjiga njezinih memoara - Fališ mi - iznenađenih je ipak bilo jer su se kritičari natjecali koji će autorici udijeliti više komplimenta kako za sadržaj, tako i za strukturu i stilistiku knjige. Naime, premda zasnovana na činjenicama, knjiga se koristi “mimikrijskim postupcima“, kako bi zaštitila identitete suvremenika i tako čitatelju prepuštajući da odgoneta i razlučuje što je stvarnost, a što fikcija.
Upravo ta knjiga predložak je za predstavu Pričaj mi o Gorkome, čiju režiju potpisuje ansambl, a najavu iste najbolje je prepustiti samoj autorici:
Pričaj mi o Gorkome naziv je predstave nastale prema autobiografskom romanu Mani Gotovac Fališ mi.
Kada je predstavljena moja prva prozna knjiga Fališ mi, zima proljeće u Profilovoj knjižari , kazališni prijatelji su primijetili :
- Pa to ti je za teatar . Hoćeš li adaptirati ?
- Ne pada mi ni na kraj pameti . Dosta mi je teatra , zauvijek mi je dosta teatra , odgovorila sam.
Godinu dana kasnije našla sam se kao član žirija na festivalu Zlatni lav u Umagu. Među brojnim predstavama bila je na programu i Ljepotica iz Leenanea iz Varaždina. Odmah me sa scene zapahnula pojava dvoje mladih glumaca . Ona i On . Nisam ih prepoznala , činilo se kao da ne znam tko su , ni kako se zovu .“ To su dobri glumci „ šapnula sam Sibili . Ali nije se radilo o tome . Ne o tome . Oni su se usuđivali riskirati na sceni kao da im život ovisi jedno o drugome . Oni su bili par . Odgovarali su njih dvoje jedan drugome , mogli bi biti zajedno i u životu . Zamišljala sam ih kako na sceni upadaju u erotično polje gdje je teško sačuvati živu glavu . I kako godinama čeznu jedan za drugim i kada se ne vide i kada ih nema . Vidjela sam da su u žudnji , i u onim malobrojnim prizorima , baš kao i u trenucima života , kada su stvarno zajedno. Podsjećali su me na Gorkoga i mene.
Prenijeli su mi tu svoju su-energiju , tu glumačku ljubav. I to je bilo dovoljno za teatar , to dvoje ljudi . Bilo je dovoljno da probude nasilno zatomljene naslage mojih kazališnih sjećanja , tijelo ih je čuvalo . Naslage , slojevi duboke istine , ne mogu se nadići.
Prošla je godina dana. Napisala sam drugu knjigu Fališ mi , jesen , ljeto . Nizala su se predstavljanja posvuda , po zemlji. Uporno sam tražila Hanu Hegedušić i Roberta Plemića . Neka baš oni , oni dvoje iz Varaždina , čitaju ulomke iz knjige . Iz večeri u večer postajalo je njima i meni sve jasnije kako nam se teatar uvlači u knjigu , pod kožu , i kako ga više ne ćemo moći zaobići. Mudra i praktična Jasna Jakovljević predložila je prostor Zvonimira Rogoza , valjda najmanju kazališnu scenu na svijetu. Tamo nam se odmah postavilo pitanje , ukoliko ipak krenemo s predstavom u tom podrumskom teatrinu , tko će preuzeti moje mjesto ? Netko naime mora Pričati o Gorkome. Zamišljala sam glumicu u godinama kao što sam ja . Glumicu koja može voljeti njihovu mladost , njihova ne/razumijevanja , ne/moć , njihovu snagu i slabost.
- Lela Margitić , predložila je Hana.
Da , Lela . Ona zna slušati drugoga , ona ne pati zbog gubitka mladosti , ona se sačuvala , čuva svoj talent .
- Ona može i pjevati Non , Je Ne Regrette Rien Edith Piaf , rekla sam na glas.
Slijedilo je ono nemoguće .Trajalo je mjesecima. Pokušala sam autobiografski roman adaptirati za scenu . Pisala i brisala i svih gnjavila na probama . Ali ni u jednom trenutku nisam napisala imena stvarnih ljudi ili stvarnih likova , kako hoćete . Pisala sam samo : Hana , Robi , Lela. Za koji dan oni će troje preuzeti Priču o Gorkome i nosit će je kamo žele i mogu. Pratit ću ih iz daljine , najčešće uz svoj radni stol . Povremeno ću proviriti u teatar u zadnji red , tamo ću u tami uživati u promjenama u predstavi , u iznenađenjima , u njihovu procesu……..