3. prosinca 1947. godine na sceni Ethel Barrymore Theatre u New Yorku praizvedena je drama A Streetcar Named Desire Tennessee Williamsa.
Priča je to o razmaženoj i neurotičnoj, ali lijepoj južnjakinji Blanche DuBois, koja pokušavajući pobjeći od svoje prošlosti koja uključuje alkoholizam, gubitak posla u školi zbog zavođenja maloljetnika i gubitka obiteljske plantaže, odlazi svojoj sestri Stelli Kowalski. No ubrzo će se naći u sukobu s Stellinim mužem, Stanleyem Kowalskim, pripadnikom nove industrijsko – imigrantske generacije, čovjeka brutalne i ujedno senzualne prirode, koji pokušava na prilično nasilan način suočiti Blanche sa njenim problemima iz prošlosti, što će rezultirati njenim živčanim slomom.
Blanche sestri u poznatu Francusku četvrt New Orleansa stiže tramavajem, čije linije su označene pojmovima, a nju je u stan Kowalskih dovela upravo ‘Žudnja’. Tramvaj je pod tim imenom uistinu prometovao New Orleansom od 1920. do 1948., no ne rutom koju navodi Williams u svojoj drami, što neki kritičari pripisuju pjesničkoj slobodi, a drugi pak tvrde kako je Williams zaboravio tramvajske rute, jer je dramu, koju je počeo pisati u New Orleansu, završio tek nekoliko godina kasnije na Floridi.
Često se navodi da je Blanche, kao i druga Williamsova poznata junakinja Laura Wingfield (iz ‘Staklene menažerije’), vjerojatno stvorena po uzoru dramatičarovu sestru Rose, koja je bolovala od teške shizofrenije. Williams je bio jako vezan uz sestru i navodno nikad nije oprostio roditeljima što su dopustili liječnicima da na Rose izvrše lobotomiju, koja ju je upotpunosti onesposobila za samostalan život.
Kako je i sam, poput njihove majke, bio sklon depresiji, koju je liječio alkoholom i narkoticima, gotovo u svim njegovim dramama dominiraju likovi psihički nestabilnih južnjačkih ljepotica, dok je za muške likove stvorio protopip brutalnog antijunaka, čiji je najbolji odraz možda upravo Stanley iz ‘Tramvaja’.
Praizvedbu je producirala legendarna Irene Mayer Selznick, a nakon nekoliko pretpremijernih izvedbi na sceni Shubert u New Havenu, predstava je službenu premijeru imala na sceni Ethel Barrymore Theatrea. Selznick izvorno htjela da u predstavi zaigraju Margaret Sullavan i John Garfield, no na koncu je uloge dobilo dvoje tada gotovo posve nepoznatih glumaca - Marlon Brando i Jessica Tandy.
Priča o tome kako je Brando dobio ulogu, danas je jedna od najčešće prepričavanih kazališnih anegdota: Selznick mu je platila taxi do Williamsove kuće u Provincetownu (Massachusetts), gdje je pred autorom prvi put pročitao ulogu i potpuno ga oduševio, a usput mu je - kažu - obavio i neke popravke po kući!
Osim njih dvoje u predstavi koju je režirao Elia Kazan igrali su još i Kim Hunter i Karl Malden, a kroničari su zabilježili da je aplauz na premijeri trajao punih pola sata.
Produkcija je doživjela 855 izvedbi na Broadwayu i potom krenula na nacionalnu turneju, s tim da su Branda i Tandy u ulogama zamijenili Uta Hagen i Anthony Quinn.
Tandy je za svoju interpretaciju na koncu dobila nagradu Tony, 1948., a drama je među inim nagradma 1947. godine dobila i onu Udruženja kritičara. Nagrada je autoru dodijeljena u radijskom prijenosu, a umjesto samog Williamsa primili su je redatelj broadwayske produkcije – Elia Kazan i producentica Irene Selznick.
U studiju je gostovao i dio ansambla originalne broadwayske podjele – Jessica Tandy, Marlon Brando, Kim Hunter i Karl Malden, koji je u eteru izveo skraćenu verziju drame, a snimku te emisije poslušati u cijelosti možete u našoj Audioteci, odnosno ovdje.
1951. Kazan je dramu i ekranizirao, a film u kojem iz izvorne podjele nije igrala samo Tandy, osvojio je četiri Oscara.