1850. godine Giuseppe Verdi dobio je od venecijanskog teatra La Fenice narudžbu za novu operu. Stoga je od tada već stalnog suradnika, libretista Francesca Maria Piave (s kojim je prethodno kreirao Ernani, I due Foscari, Macbeth, Il Corsaro i Stiffelio), zatražio da propita potencijal drame Kean, što ju je napisao Alexandre Dumas, otac. No, ubrzo je 'naišao' na dramu Victora Hugoa Kralj se zabavlja, te odlučio baš nju iskoristi za predložak opere.
Taj je odabir, međutim, značio i puno problema, jer je Hugoova drama bila na meti cenzora, zbog kojih je autor završio na sudu, a sam tekst bio zabranjen idućih pedeset godina. Svjesni toga, Verdi i Piave uprli su sve snage da zaobiđu cenzore, a pomoć im je obećao i prvi čovjek La Fenicea, Guglielmo Brenna. No, početkom ljeta 1850. počele su kružiti glasine kako austrijski cenzori nkad neće dati dozvolu za izvođenje opere po Hugoovu predlošku. Stoga su se u kolovozu Verdi i Piave povukli u osamu ne bi li dovršili operu, tada još naslovljenu La maledizione (Prokletstvo) i pripremili plan njezine obrane.
Ništa od toga, međutim nije pomoglo, pa su u prosincu iste godine od službenog austrijskog cenzora po imenu De Gorzkowski dobili definitivnu odbijenicu uz obrazloženje kako je opera "odvratni primjer nemorala i opscenih trivijalnosti".
Ne bi li spasio što se spasiti dalo, Piave je čak Verdijevu glazbu pokušao 'nakalemiti' na liberto opere Il Duca di Vendome, no Verdi se tome žestoko protivio i inzistirao na izravnim pregovorima s cenzorima. U pomoć je priskočio i Brenna, objašnjavajući vladajućima u opsežnoj korespodenciji ono što bismo danas nazvali 'PR' vrijednošću Verdijeva djela, te je nakon dugih pregovora u siječnju 1851. dogovoreno da se radnja opere izmjesti s francuskog dvora u neko vojvodstvo, kao i da se izmjene neki od likova.
Uz ine promjene, grbavac izvorno nazvan Triboulet, preimenovan je u Rigoletta, kao parodija Hugoove drame Rigoletti, ou Le dernier des fous, a slijedom toga do 14. siječnja preimenovana je i cijela opera.
U Rigolettu Verdi stvara jedan od svojih najuvjerljivijih likova, dvorsku ludu koji je rastrgnut između osjećaja i svoje dužnosti, odnosno posla – istovremeno mora zabavljati vojvodu, ali i očuvati kćer od njegovih požuda.
Priča je to o grbavcu, dvorskoj ludi Vojvode, beskrupuloznog zavodnika u kojeg se između ostalih zaljubljuje i Gilda, jedina Rigolettova kćer. Unatoč tome što je Rigoletto svim silama pokušavao zaštititi kćer od Vojvodinog zavođenja (ide toliko daleko da je drži skrivenu u kući i pušta je jedino u crkvu), Vojvoda na kraju ipak nađe put do Gildina srca, zbog čega ona na kraju tragično skonča.
Verdi je skladanje završio 5. veljače 1851., tek nešto više od mjesec dana prije praizvedbe, a u silnom strahu od kopiranja dionice materijala skrivao je do zadnjeg časa. Dapače, od mladog tenora Raffaele Mirate tražio je zakletvu da melodiju arije La donna è mobile neće pjevati ili zviždati nigdje van pokusa!
Praizvedba se konačno zbila 11. ožujka 1851. u raspordanom teatru La Fenice, kao prvi dio double bill večeri u paru s baletom Faust autora Giacoma Panizze. Opera je postala instantni hit, a kroničari tvrde da se ciničnu ariju La donna è mobile, već sutra ujutro moglo čuti na gradskim ulicama.
Na koncu, recimo i to kako je Rigoletto u Zagrebu premijerno izveden već 1873.