Tino Pattiera bio je veliko i slavno ime europskih i svjetskih opernih kuća prve polovice 20. stoljeća. Bio je prvak Kraljevske saske dvorske opere u Dresdenu te član Berlinske državne opere. Tenor specifičnog glasa koji je s posebnom lakoćom interpretirao naslovne uloge lirskog i dramskog karaktera najpoznatijih djela operne literature autora Bizeta, Gounoda, Aubera, Leoncavalla, Masseneta, Meyerbera, Tchaikovskog, Moussorgskog, Verdija, Puccinija, Wagnera, Straussa… Pjevao je s: Metom Seinemyer, Elisabethom Rethberg, Irmom Tewrvani, Nelenom Torti, Helenom Jung, Mini Nast, Margaretom Siems, Evom von der Osten, Ernom Berger, Ankom Horvat te Fridrichom Plaschke, Robertom Burg, Fritzom Volgestrom, Richardom Tauber, Adolfom Lusman, Ivarom Andresen, Curtom Tauchnner, Maxom Hirzel, Paulom Schöffl er, Kurtom Böhme, Mathieuom A. Mayer i drugima.
Njegovi dirigenti bili su Leo Blech i Fritz Busch. Tino Pattiera najprije je započeo studirati medicinu, potom pravo, da bi na kraju pronašao svoju životnu odrednicu - pjevanje. Odlazi u Beč i pjevanje studira kod, u to vrijeme, najboljih učitelja viteza von Horboucky-Raniera i Franze Haböcka.
Prva mu je uloga bila Marnico u Verdijevom Trubaduru, koju je ostvario 10. veljače ratne 1916. godine na sceni operne pozornice Kraljevske saske dvorske opere u Dresdenu. Nedugo zatim uslijedile su uloge Rademese u “Aidi” te Don Joséa u operi “Carmen”.
Godine 1919. gostuje u Beču i potpisuje ugovor za seriju od dvadeset nastupa. Primamljivi pozivi i ponude stizali su i iz Berlinske državne opere. Od 1924. do 1929. bio je istovremeno angažiran u Berlinu i Dresdenu pa je često u svom brzom automobilu noću jurio iz jednog grada u drugi. U vremenskom intervalu od 1921. do 1923. Pattiera je imao angažman s operom u Chicagu, a u novinama se moglo pročitati da je veliki Enrico Caruso dobio svog nasljednika. Pattiera je podjednako dobro pjevao i lirske i dramske tenorske uloge.
Tino Pattiera nije napustio talijansku školu, ali su ga istovremeno privlačile i određene njemačke opere, te je i u Dresdenu i u Berlinu odlično pjevao Bacchusa u “Ariadne auf Naxos”, Erika u “Der Fliegende Holländer”, a njegov smioni pothvat, premašio je sva očekivanja, naime u sezoni 1930-1931. g Tino Pattiera pjevao je Tannhäusera.
Svoju uspješnu karijeru nastavio je i tridesetih godina dvadesetog stoljeća, sve do početka Drugog svjetskog rata. U snažnom bombardiranju Dresdena 13. veljaće 1945. izgubio je svu svoju imovinu. Privremeno odlazi u Prag gdje često nastupa u Narodnom kazalištu i daje poduke u pjevanju, sve dok nije dobio poziv od strane Akademije za glazbu i kazališnu umjetnost u Beču. U travnju 1950. godine Tino Pattiera stigao je u Beč. Podučavao je na glazbenoj akademiji prve dvije godine, a zatim je uslijed zdravstvenih razloga napustio profesuru i posvetio se privatnoj poduci. Svoj oproštajni koncert u Dresdenu Tino je održao 1952. godine u dvorani Zum Weissen Hirsh.
Kada je navršio sedamdesetu godinu života, a kao priznanje za njegovih dvadeset i pet godina istaknutog rada na unapređivanju njemačkog glazbenog života, predsjednik bivše Savezne republike Njemačke odobrio mu je mirovinu i odlikovao ga Saveznim križem za zasluge prve klase.