Radko Polič (zvan Rac) rodio se u Črnomelju, 18. kolovoza 1942.
Profesionalni glumački put započeo je 1965. u Študentskem aktualnem gledališču, nakon diplome na ljubljanskoj AGRFT, nakon čega je igrao u institucionalnim ili izvanstitucionalnim produkcijama, diljem bivše Jugoslavije. Gotovo tijekom cijele karijere bio je član ansambla SNG Drame Ljubljana.
Proslavio se kao jedan od najzanimljivijih glumaca svoje generacije. Prvi je put nagrađen 1970. na Borštnikovem srečanju; za ulogu Baltazara u Hiengovem Osvajalcu, ali i za ulogu Slobodana Begovića - Bobana u Lebovićevim Palim anđelima (obje u produkciji Mestnega gledališča ljubljanskega), 1972. dobio je nagradu Prešernovega sklada. 1976. i 1977. nagrađen je za filmske uloge od kojih je posebno zapažena ona Martina Kačurja u Idealistu, Slijedile su nagrade na Sterijiom pozorju te kazališnim i filmskim festivalima bivše države.
Grad Ljubljana dodijelio mu je 1991. Župančičevu nagradu. Na Borštnikovim srečanjima nagrađivan je za uloge Zorana u Jovanovićevom Osvobođenju Skopja (1979), Jermana u Cankarevim Hlapcima (1981), Dedalusa u istoimenoj Jančarevoj drami (1988), Leopolda Hvale u Jovanovićevoj Don Juanu na psu (1991) i Popravitelja svijeta u istoimenoj Bernhardovoj tragičnoj farsi (2003), a sve ih je odigrao u produkciji ljubljanske Drame, dok je Valmona u Müllerovom Kvartetu igrao u koprodukciji E. P. I. centra i MGL (2006).
U obrazloženju nagrade Borštnikov prstan koju je dobio 2002. Jernej Novak je napisao da je »među slovenskim glumcima Radko Polič - Rac najizrazitiji intuitivni glumac, koji stvara pomoću potpune emaptije s dramskim likom kojeg igra«, te izdvojio njegove uloge Krištofa Kobarja u Korunovoj celjskoj produkciji Cankarjevog Pohujšanja (1976), izvedbu Ivagina, s kojim je »osmislio moderni izraz« u Müllereva Cementa u Ristićevoj režiji (ljubljanska Drama, 1976), ili pak ekspresivne glumačke momente u Pandurevoj triptihu Božanske komedije (mariborska Drama, 1993).
2007. dobio je Prešernovu nagradu za životno djelo i tad ga je redatelj Sebastijan Horvat nazvao glumcem koji je »spreman na sve ili ništa«, koji je »hodač po trapezu bez sigurnosne mreže«.
Kako navodi središnji portal slovenskog glumišta:
"Poličevu umjetnost oblikuju krajnje suprotnosti. Igra »eruptivno, bez distance, kao da je taj mračni, na van i na unutra razlomljeni čovjek on sam...«"