Nakon uspjeha Climaxa - djela o zatomljenoj osamljenosti, skupina 7273 u Laï laï laï laï, postavlja gledatelja u nedorečeni prostor između koncerta narodne glazbe i fantazmagorije.
U korijenu ovog uratka je želja autora da odgovore izazovu te da odstupe od za njih uobičajenih tema te da se okušaju u domeni glazbene kompozicije i pjevanja. Želja da se prikažu u iznakaženom svjetlu, u kojem su nezgrapni i nespretni, kako bi poprimili nevinost u potrazi za ponovnim rođenjem. Rukovodeći se primjerom Henri Michauxa, slikara koji se bavio neadkevatnošću poetskog izričaj: "Moji crteži zaprimaju gotovo sretnu notu i uzvešenost oslobodivši me riječi, tih ljepljivih partnera. U njima ja prepoznajem novi jezik, gotovo da okreću leđa govornom, ti osloboditelji." (Mouvemetns).
Ovakva je promjena registra uspješna: uobičajeni vokabular skupine, uvijek minimalistički, ovog puta u potpunosti koristi sve mogućnosti za oblikovanje scene. Kreće od narodne glazbe, uz izvornu kompoziciju za gitaru koju uživo svira Nicolas Cantillon te koju prati pjesmom besmislenih riječi, gotovo svjesne namjere da se distancira od uloge "pjevača s porukom"...
Zakopčan u kostim iz šezdesetih, Nicolas Cantillon je medijator iz nekog drugog svijeta, neka vrst odmetnika u stilu David Lyncha. Koncertna struktura predstave određuje prostor unutar kojeg upadaju tri lika: Laurence Yadi, Alexandre Joly i Régis Marduel pružajući nam dojam maskiranih spodoba sa perikama i vlastoručno kreiranim haljama.
Tri hijeroglifa, tri spodobe iz međuprostora, tri monstruozna prestavnika zaboravljenog teritorija: psihološka moć kostima koja nas na neki način vraća na početak, poput kakva sna. Na tom tepihu, poput kakva vjerodostojna igrališta, stvaraju se odnosi među ovim likovima; igra formi koja priziva slučaj i ali i susrete sa drugima.
Laï laï laï laï funkcionira poput otvorenog programa čiji sudionici stvaraju fantastičan svijet. Daleko od fosiliziranih nostalgija, skupina nas poziva na put otkrivenja, koji je istovremeno i stimulirajući i ljekovit.
Nakon studija "sports-etudes" u Parizu, Laurence Yadi dobila je stipendiju za pohađanje Alvin Ailey Center u New York. Po povratku u Francusku tri je godine plesala sa trupom J.Art Ballet u Parizu. 2000. godine postala je asistent koreografa Rui Horte, te u Švicarskoj surađivala sa umjetnicima kao što su Guilherme Botelho, Kylie Walters i Gisela Rocha.
Nicolas Cantillon svoje je plesno školovanje započeo na Konzervatoriju Marius Petipa 1989. godine. Potom je osam godina plesao za J.Art Ballet u Parizu. 1999. godine Andy Degroat angažirao ga je za ‘Čarobnu frulu' u režiji Boba Wilsona I produkciji Opére Bastille. Potom je tri godine stvarao u partnerstvu s Guilhermeom Botelhom, paralelno surađujući s umjetnicama kao što su Gisela Rocha, Kylie Walters i Marisa Von Stockert.
2000. godine Laurence Yadi i Nicholas Cantillon osnovali su trupu 7273.