Kad je Arthur Schnitzler 1897. napisao, a tri godine kasnije i u privatnoj nakladi samo za prijatelje, objavio dramu Reigen, teško da je mogao i sanjati kakvu će mu slavu, ali i probleme ista donijeti. Ta žestoka kritika seksualnog morala uvjetovanog klasnim ideologijama, širokoj je javnosti postala dostupna tri godine nakon prvog tiskanog izdanja i namah se prodala u nevjerojatnih 40 000 primjeraka, da bi za manje od godine bila – zabranjena, pod izlikom širenja nemorala.
Na sceni je praizvedena 1920. godine u Berlinu i to samo dva dana prije Božića, što je samo dodatno pridonjelu ‘pravednom bijesu’ njemačke javnosti koja ga je Schnitzlera ubrzo proglasila židovskim pornografom. Pritisak na autora bio je toliki da je on osobno zabranio izvedbe na njemačkom jeziku, a zabranu je tek 40 godina nakon njegove smrti ukinuo njegov sin.
Reigen je, naime, niz od deset scena napisanih za parove ljubavnika iz svih društvenih slojeva vremena u kojem je nastala, a koje - kao i ples po kojem je dobila ime – povezuje prenošenje jednog od likova u iduću scenu. Koliko je ta svojevrsna studija tretmana seksualnosti bila napredna za svoje vrijeme, ponajbolje možda dokazuje citat dijela pisma što ga je nakon čitanja ReigenaSchnitzleru uputio sam Sigmund Freud: ”vi ste intuitivno – iako zapravo osjetilnom introspekcijom – dokučili sve što sam ja morao postići marljivim studiranjem drugih osoba“.
Reigen je doživio nebrojene adaptacije, kako filmske tako i one kazališne. U mnoštvu ekranizacija, najpoznatije su one Maxa Ophülsa iz 1950. i Rogera Vadima iz 1964. godine, obje nazvane La Ronde, što je ujedno i uobičajeni naslov koji se za ovu dramu korristi van njemačkog govornog područja.
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=kZqZqHOJ3U0]
Od kazališnih je pak adaptacija nesumnjivo najveću slavu stekla ona iz pera Davida Harea naslovljena – The Blue Room, što ju je napisao po narudžbi tada 'tek' ravnatelja londonskog kazališta Donmar Warehouse, Sama Mendesa.
Rezultat je bio jedan do najvećih kazališnih hitova posljednje dekade prošlog stoljeća, a koji je svoju ovdašnju produkciju doživio u zagrebačkoj Maloj sceni.
Praizvedba se pak zbila u Donmaru 10. rujna 1998. s Nicole Kidman i Iainom Glenom u glavnim ulogama, dok je režiju potpisao sam Mendes. Kidman se u jednoj od scena nakratko i gotovo posve u mraku pojavljivala gola, što je izazvalo stampedo na blagajni, dok se daleko manje pažnje izazvala činjenica da je njezin partner na sceni posve gol izvodio - premet.
Predstava je preko noći postala senzacija ogromnih razmjera na koju nisu bili imuni ni kritičari, pa je tako nastala jedna od najcitiranijih kritka desetljeća, ako ne i stoljeća, ona Charlesa Spencera u Daily Telegraphu kako je posrijedi 'Čista kazališna Viagra.' (It's pure theatrical Viagra.)
Predstava se iste godine 13. prosinca preselila na Broadway, točnije na scenu Cort Theatre, no tamo je naišla na podijeljene kritike, ali i na seriju (!) napisa u medijima koji su objašnjavali sa kojih se to pozicija u gledalištu najbolje vidi već spomenuta golotinja!