Uzimajući za polazište koncept Satiejeve furniture glazbe, te se donekle nastavljajući na iskustva stečena radom na predstavi Stvarajući Eve, ova predstava vraća izvedbu iz sfere afektivnog u sferu manualnog rada, koristeći se plesom koji uvijek ostaje u funkciji promišljanja izvedbe kao niza jednostavnih izvedbenih aktivnosti koje ne stvaraju neki drugi oblik estetskog proboja. Glazba, kao facilitator nečega što se primarno događa i dovršava u nekom drugom mediju, bila je polazna točka za promišljanje aktivnosti koja se pojavljuje i konceptualizira kroz akumulaciju određenog gledateljskog iskustva, istovremeno radeći na mehanizmima koji destabiliziraju pokušaje jednostrane kritičke interpretacije i s njom povezane hijerarhije.