Tulli dolazi na kolodvor i pokušava stići na vlak koji će ga odvesti na bolje i sretnije mjesto. No, vlak mu odlazi ispred nosa. Na nekom drugom peronu stoji Mala, s istom namjerom, no ni ona se neće stići ukrcati.
I Tulli i Mala, oboje usamljeni, razočarani i nesigurni mladi ljudi, naći će se nasukani na Zapadnom kolodvoru, kojem je implicitan osjećaj urbane otuđenosti i hladnoće, a izlaz iz njega nalazi se jedino u maštanjima protagonista koji predstavu pretvaraju u seriju klaunovskih skečeva, posljedicom njihovog stanja, ali i jedinom pravom mogućnosti za uspostavljenja međusobnog kontakta, koji je tijekom cijele predstave na relaciji blizu-daleko, sretno-nesretno. Klaunovsko umijeće postaje naznaka neke želje, neke možda idealizirane budućnosti, neke ljubavi, neke prepreke, a iščekivana komunikacija glavnih likova jedini pravi i sretni završetak.
Predstava proizašla iz diplomskog ispita scenskog pokreta već afirmiranih mladih glumaca Ozrena Grabarića i Jelene Lopatić na zagrebačkoj ADU, predvođena koreografijom Ksenije Zec, ispituje, kako kažu sami autori, emocionalno sazrijevanje i funkcioniranje zdravih odraslih osoba, uhvaćenih u trenutku subjektivne usamljenosti, koristeći se pritom po glumca zahtjevnom, a po gledatelja u svakom slučaju vrlo zabavnom tehnikom klaunerije. Predstava u kojoj se dijalog u potpunosti izgubio, pokušava u gledatelju izazvati emocije kroz filter pokreta, glazbe (Damir Šimunović), svijetla i sjene (Zdravko Stolnik), te ispitati odnos subjektivnosti i objektivnosti situacije, te mogućnosti djelovanja na prenapučenom Zapadnom kolodvoru, gdje se dvoje ljudi (a možda i više) osjeća potpuno izolirano od ostatka kolodvorskog mikrokozmosa.
