Login za korisnike

Vjeverice uzvraćaju udarac

Maja Drobac opet je okupila svoje vjeveričje društvo u nastavku projekta iz 2007. godine.

***

Vjeverice uzvraćaju udarac nastavak je predstave Vjeverice na juriš praizvedene u lipnju 2007. godine.

Prvi dio projekta bio je inspiriran inspiriran dopisivanjem dviju djevojaka tijekom njihovih putovanja Azijom, dok se drugi inspirira - prvim.

Nakon dvije i pol godine od posljednje izvedbe Vjeverica na juriš, plesači preispituju svoja vlastita sjećanja i predodžbe iz prvoga dijela, te propituju jesu li se i sami i koliko promijenili. Uz to, koreografsko-izvođački tim dobio je još jednu članicu , ili kako sami navode u najavi "nova je vjeverica ušla u njihov prostor i samom svojom prisutnošću promijenila mnogo toga."

Materijal za predstavu bila su i putavanja nastala između dva projekta, ali razmišljanja o njima, kao i filozofski predlošci, uključujući i knjigu Ryszarda Kapuscinskog - Putovanja s Herodotom, a koju autorski tim također citira u najavi predstave:

“Poput vatre, reče (Heraklit), sve je u vječnoj mijeni, sve nestaje samo da bi se ponovno rasplamsalo. Sve teče, i dok teče, preobražava se. Tako je i sa sjećanjem. Dio njegovih predodžbi izumre, ali nove se pojave na njihovim mjestima. Ti novi odrazi nisu istovjetni onima prijašnjima – drugačiji su. I kao što je nemoguće zakoračiti u istu rijeku dvaput, tako je nezamislivo i da nova predodžba bude ista onoj ranijoj.”

“Možemo zamisliti čovjeka poput njega (Herodota) opsjednutog idejom koja mu ne da mira. Aktiviranog, onemogućenog mirno sjediti, kako se neprestano vrzma s jednog mjesta na drugo. Gdje god  se pojavi, dočeka ga ozračje agitacije i anksioznosti. Ljudi koji se ne vole micati iz svojih domova ili zavirivati izvan vlastitih dvorišta - a ti su uvijek i svugdje u većini – tretiraju one Herodotovog kova, fundamentalno nepovezane za ikoga ili išta, kao frikove (čudake), fanatike, čak štoviše kao luđake (...) Je li on ikada mario za takve stvari? Bio je previše zaokupljen selektiranjem i organiziranjem materijala koje je donosio kući. Putovanje, naposlijetku, niti započinje u onom trenutku kada krenemo van, niti završava onda kada smo se opet domogli našeg kućnog praga. Putovanje započinje mnogo ranije i nikada zapravo ne završava, jer film sjećanja nastavlja trajati u nama dugo nakon što smo fizički zastali. Zaista, postoji nešto poput zaraze putovanja, i ta je bolest, u svojoj biti, neizlječiva"


Odgovori

POVEZANE VIJESTI